S pogledom na visoku i fascinantnu utvrdu Minčetu, jedno od obilježja Grada, po sredini ili na spoju ulica Medovićeve ili Fratarske i zadnje u nizu Ispod Minčete, placeta je zvana Gomila.

„Ne zna se točno kako i zašto je dobila to ime, ali nekako je logično vezivati ga za vrijeme iza Trešnje 1667., kada je sličnih gomila bilo na nekoliko lokacija po porušenom Gradu. Tu se odbacivao šut sa srušenih kuća, kasnije je poravnato i ostalo kao neki trg, placeta, kako li već ih zovemo! Tako je i na Andriji, tako je i na Zelenoj placi, na Pustijerni…“ pojasnit će gospar Tomislav Šuljak, dok sjedimo na subotnjoj jutarnjoj kavici u „Fontani“. Za Mirej Stanić, koja je od rođenja tu, ispod Minčete, Gomila je mjesto igre, odrastanja, sjećanja, to je njen đardin, dvorište, igralište… Puno toga.

Placeta susreta i igara
„Na Gomili smo se igrali od malih noga. Nama djeci to je bio centar svijeta, na Gomili je sve počinjalo, sve završavalo, tu bi se nalazili prije škole, pa zajedno niz skale, prije kupanja, prije naših igara, a kasnije i prije đira po Stradunu. Svaki dan, svako popodne kad bi prošlo „rogato podne“ i stariji se odmorili, svako večer, bilo bi nas i po dvadesetak. I ne samo moja generacija, već i prijašnje, a i ove mlađe koje su dolazile iza nas. Na Gomili smo igrali svoje predstave, izmišljali svoje igre!“ u dahu će Mirej, kasnije glumica u ST „Lero“, a već godinama u našem teatru KMD. I nastavlja Mirej sjećanjima: „Valjda su tu na Gomili i moji roditelji počeli svoju životnu igru, jer oboje su iz ove ulice, Ispod Minčete, zapravo, oboje su sa Gomile!“

Njen otac Đuro Stanić s obitelji živio je na broju 2, baš na Gomili, „pomorac, iako je radije htio biti glumac“, a njena majka Paulina živjela je na broju 6, te je i ovo jedna od onih lijepih ljubavnih priča od malih dana koje završavaju brakom. „Majka Paulina je od Bengurića, otac Ivo i majka joj Marija, moji nono i none su iz Konavala došli do Grada. Dugo godina majka je radila u „Atlasu“, ali nećeš je lako vidjet ovih ljetnih dana, sklonila se od gužvi u Mokošicu, rijetko dođe do Grada. None je od Bokarica, a nono je bio nogometaš, igrao je u „Slavena“, moja majka im je jedino dijete“ pojašnjava Mirej svoje obiteljsko stablo. Živjeli su na broju 6, gdje sada živi Mirej i sestra joj Ursula s obiteljima, njih dvije su tu od rođenja.

„Dugo smo u našoj kući imali stanare, obitelj Kesovija, gospar Vlaho koji je svirao violinu, te njegova sestra Nikica, kasnije udana Mustapić, dugo godina zaposlena na Radio Dubrovniku. Gospar Vlaho je bio profesor violine i mene je učio svirati, tako da je kuća odzvanjala glazbom po cijele dane, što od njegovog, što od mog sviranja. Tome dodaj i sestru mu Nikicu, pa moju prijateljicu Jelenu Barbarić, koje su svirale klavir, pa bi ulica vazda odzvanjala glazbom!“

Čeljad podno Minčete
Nakon Gomile ulazimo u zadnju ulicu Prijekog, Ispod Minčete, te krenu prisjećanja na čeljad te ulice. Na Gomili, na broju 1 kuća je Matičevića, velika prelijepa kuća s glorijetom u staklima, „to je nadođontano naknadno na kuću, davno nekad…“ Kuća je to po kojoj su mnogi i Gomilu nazivali Matičevića placeta. „Sjećam se da su tu živjele Macaja Matičević i sestra joj Dube, učiteljica, odavno je to prazno.“ Pored njih Mato Rajčević i majka mu, stara teta Luce. Na broju 3 živi Vlaho Kmetović, a na broju 5 nekad je živjela obitelj Fišer, sad je tu Antonio Čorak, vrijedni sin velikog gospara Grada Anđelka Čorka, kojeg će te redovno sresti u điru Stradunom.

Na tom broju 5 je i Pave Gleđ, a do nedavno je tu živjela i njena kćer, na žalost rano preminula, Mare Maltarić. Na broju 7 živjeli su Jakšići, znana obitelj u Gradu, prije svega po gosparu Šimunu Čiću, ali i ostalih, svakako i po sinu mu Srećku. „Oni su posebna priča za sebe! Imali su ključ od igrališta podno Minčete i otvarali svakome kad bi tko išao igrat se!“ u glas će i Mirej i Zore i Tomo. Tu je ostala Čićova kćer Jelena, koja radi u „Starina“ i sin joj Marko Stanić, a na završnom broju 9 ove ulice s neparne strane je Vlaho Gverović. Na Gomili, na broju 2, živjela je none od Mirej, obitelj njenog oca.

Nekad je tu živjela i Maruška Đurović, koja je bila učiteljica Mirej u osnovnoj školi, „ma sve oko mene bili su mi učitelji i nastavnici“, a sad je tu, na broju 2 obitelj Šilje. Na broju 4 nekad su živjeli Srećka i Antun Grum, kasnije su se vlasnici mijenjali, a zadnji vlasnik je to iznajmio za hostel. Iza zgrade krije se prelijepi đardin, dio pripada broju 4, a gornji dio broju 6, gdje živi Mirej i sestra joj Ursula s obiteljima. I eto nas i na broju 8, zadnjem s ove strane ulice, gdje živi Nina Jakšić, te izlazimo pred ulaz na igralište, podno Minčete i na Peline.
Glumci Grada
I tako, pričamo pomalo o svemu, ponajviše o čeljadi i zgodama iz tog dijela Grada. A kako spominjemo Igre, naš teatar, Mirej i glumu, naš dragi Tomo priča nam kako je prije dolaska do „Fontane“ u điru Stradunom sreo gospara Mišu Martinovića, igrom slučaja u istim majicama, bojom i markom, „ma vazda smo nas dva bili u dobre, posebno kad smo glumili u teatru!“ Prisjeća se kako je to bilo, nakon studija i diplome, čekajući posao Tomo je dvije godine glumio u našem kazalištu. „Posebno je bilo sjajno kad bi Mišo i ja igrali u Šehovićevom „Škercu“, tamo kraj pedesetih, početak šezdesetih godina, iz te uloge kasnije je nastao moj Dunda Pero na Radio Dubrovniku. Sjećam se kad smo igrali u Splitu, od pljeska nismo mogli glumit’!“

Da, da… glumio je sjajno naš Tomo, pa i na Igrama, čeljad je možda to i zaboravila, ali evo još jedna zanimljiva priča iz života velikog lika Grada, gospara Tomislava Šuljka. „Puno toga sam u životu i počinjao i radio, slikao, pravio kipove, pisao pjesme, otvarao izložbe, eto i glumio, al’ nikad ništa nisam objavio, ni do kraja odradio. Moj veliki prijatelj Milan Milišić je možda za mene najbolje rekao: „On je od „nečinjenja“ napravio filozofiju života!“ A za kraj ovog đira jedna važna nadopuna, vezana za fotografiju objavljenu u prošlim „Ulicama“, one s početka Medovićeve, objavljene bez imena dva lika na njoj, naslonjena na zidove. Znao sam da je onaj lijevo Haso Čampara, ali nitko mi nije znao reći tko je onaj drugi. A onda nam je u „Fontani“, u hladu Uske ulice to „došapnuo“ gospar Ilko Kačić, tata naše Etice iz ARLazareti: „To ti je Vinko Pešice, otac Darka iz „Maestrala“! Vidiš kako su veseli bili, pa su zidove morali pazit’ da ne padnu!“ A kao nadoknada propuštenog, evo ih opet, slika i njihova imena.

The post O placeti igara i ljubavi ispod Minčete, o čeljadi ulice i glumcima Grada appeared first on DuList.hr.

Kako bi izbjegli ove ljetne gužve na sve strane po našem Gradu, kavu uz malo ugodna razgovora sa bračnim parom Jakšić, „plavušom“ Katom i njenim dragim Srećkom, „djecom i obilježjem Grada“, odlučili smo popiti u omiljenom okupljalištu domaće čeljadi koja živi van Zidina, u kafiću „Giro“ u centru „Tommy“, preko puta bazena.

Nakon ugodna razgovora punog sjećanja i uspomena, krenusmo u Mokošicu, do njih doma, jer znana nam je ona naše drage Kate „zadnjih godina više čeljadi iz Grada srećem u Mokošici nego u Gradu!“ A u njih doma, u stanu im, pravi mali muzej uspomena na Grad, od slika po zidovima do mnogih detalja, sačuvanih sitnica koje im mnogo znače u sjećanjima na godine koje su proveli u Gradu. Ponajviše je slika Minčete, jer „ona nas je kao neka sudbina povezala!“ Kate će. Pričom i sjećanjima smo u zadnjoj ulici na Prijekom, nazvanoj Ispod Minčete, jer je i smještena podno nje, a u toj ulici dugo je s obitelji živio Srećko Jakšić, na broju 7., upravo u kući u kojoj se rodio Katin otac, znani nam lik Grada gospar Vedran Alborghetti. „To ti je slučajnost života, u toj kući gdje je tolike godine živio moj Srećko, rodio se moj otac i u njoj proveo i djetinjstvo, a ja sam se rodila u Dropčevoj, kad smo se tamo preselili. Evo ova stara slika Ispod Minčete, tu se vidi kako viri moja none, Vedranova majka!“ pojašnjava Kate ovu čudnu igru sudbina.

Igre podno Minčete
I tako, uz domaći pelin i prelijepe minijaturne barke na stolu koje je Srećko učinio u ljuskama mjendula i oraha, listajući stare foto albume šetamo sjećanjima kroz povijest Grada i ulica podno Minčete. Srećko je rođen u Lapadu, u kući Goića, prvo sele u Kolorinu u Pile, pa u Ulicu Marojica Kaboge, te 1965. dolaze Ispod Minčete, „zamijenili smo stan s obitelji Tonka Mušelina, tako se to tada dogovorno radilo!“, a već odavno je u Mokošici. Po zanimanju automehaničar, cijeli život održavao i popravljao motore, ali vozački ispit nikad nije položio ni auto vozio, „vazda mi je bila draža moja barka“, radio prvo u nekadašnjem GP Dubac, a onda dugo godina u Marini u Komolcu. Uz to sve, vrstan je meštar za drvo, od kojeg zna učinit puno lijepih stvari, posebno je to dokazano dok je sa Srđanom Kerom i ekipom iz udruge „Nazbilj“ pravio sve one lijepe kućice i kolica i što sve ne, za njihove škerce. Srećko je dakle djetinjstvo i „ludu mladost“ proveo Ispod Minčete, „sve je bilo naše, nas klinaca; ulica, igralište, Zidine, Minčeta, cijeli Grad. Samo izađi vanka, na ulicu, eto nekoga i ajde, igraj se…niz ulicu, uz ulicu!“ Al’, ipak, središte igara bilo je igralište smješteno i pomalo skriveno podno Minčete. „Vazda smo tamo bili, nema igre koju tu nismo igrali, sate i dane provodili! Nekad su tu i djeca iz škole dolazila na sate „tjelesnog“, sjećam se kako ih je redovno dovodio stari profesor Danilo Tomović, tu su bile i razne sprave za gimnastiku, oni konji za preskakat’, pa… svašta nešto, to bi se vadilo iz onog malog spremišta i vraćalo nakon vježbi. A tek Igre, predstave i prove! Svi ti glumci, pa prove dugo u noć, nekad i do jutra, pa im majka pravi kavu izjutra, a znala bi se i koja ljuta popit’! Garderoba im je bila u nas u tinelu, u nas doma bi ostavljali sve stvari, rekvizitu, robu, ma i svoje privatne stvari, po cijele dane netko bi ulazio, izlazio, nešto bi uzeli,nešto vratili, ma znalo bi bit’ da ih i ne obadamo kad bi u nas doma ulazili po nešto za provu ili kasnije predstavu! Živjeli smo uz te prove i predstave. Svakako, bilo je jako živo po cijeli dan na tom igralištu, uz koje je moja obitelj bila jako vezana!“ sjeća se Srećko i zastade pričom na slici svojih roditelja.

Čuvari igrališta
Njegov otac Šimun Jakšić, u Gradu zvani i znani kao Čićo, bio je i te kako omiljen lik Grada. Prvo je kao činovnik radio u Blagim djelima, a iza toga do mirovine u „Starina“, kako skraćeno zovemo Društvo prijatelja dubrovačke starine, gdje je vrlo blisko surađivao sa velikim zaštitnicima i čuvarima Grada, gosparom Lukšom Beritićem i sa njegovom kćeri, gospođom Dubravkom Bebom Beritić. Prisjetit’ će se i gospar Tomislav Šuljak Čića Jakšića kao vrlo vrijedne i važne osobe u „Starina“; „Nekoliko godina smo radili zajedno. Vrlo važan i vrijedan čovjek i u „Starina“ i za Grad. Stalno je bio na terenu s Beritićima, posebno sa Lukšom, znao je svaki kamen, svaki kantun po Gradu, a često bi sam obilazio ulice i prijavljivao gdje je nešto oštećeno, što treba popravit’!“ Kako je Šimun Čićo Jakšić s obitelji živio odmah do ulaza na znano nam igralište podno Minčete, nekad zvano Junak, kasnije zvano Partizan, u zadnje nazvano samo „igralište na Pelinama“, držao je ključ ulaza na to igralište. I davao ga i otključavao „kako je kome trebalo, ne samo otac, već i sestra i brat i ja, kako je ko’ bio doma, a najviše bi ključ davala i igralište otvarala majka Ankica. Kako bi ‘ko pokucao za igrat’ se, otključavaj mu!“ prisjeća se Srećko. I ne samo to, kako im je funjestra gledala na igralište, bili su mu i čuvari. „A oko te male funjestre! Otac je htio to proširit, jer je bila mala, ali mu Beba Beritić, s kojom je radio svaki dan, nije to dozvolila! Molio je, al’ badava. Eto kako se tada čuvao svaki dio Grada!“ Te smo nastavili listati njegov stari foto album…

Minčeta kao sudbina
I gledamo sve te fotke; snijeg na igralištu i Srećko na njemu se valja, pa ekipa „na malih barica“, te neke manekenke „ovo je mom ocu Vedru donio Pavo Srezović, 1960. – te godine, neki strani magazin, dvije manekenke i mi djeca iz Grada, Vlaho Čerjan, pokojna Livia Ive i ja“ sjeća se Kate. Nadolaze i sjećanja na čeljad ulice, prvo se Srećko vraća dolje na Prijeko, gdje se također igralo raznih igara, te u Ulicu fratarsku, kako je i on zove jer „tako su je zvali stariji, pa smo prihvatili i mi mlađi“, te napominje kako je „dolje ispod Prijekog uz frizerski salon bila nekoliko godina i foto radnja, vodio je Ante Tonko Đerek, brat od Milana, Kajina muža!“ A onda se sjećanjima, uz časne i njihov muzej, te napomenu kao tu živi i omiljeni svećenik Grada i Šipana don Slavko Ćiro Grubišić, zaustavlja na Gomili. I veliki zid kojeg su prije koju godinu „Starine“ obnovile, koji zapravo odvaja ulice Fratarsku i Ispod Minčete. „Mirej ti je spomenula skoro pa svu čeljad, ali nekih starijih se nije prisjetila, kao obitelj Vonderček, oni su bili Mađari i živjeli su na vrhu, iznad nas, na broju 9., izrađivali su razne suvenire, a posebno one kutije od morskih školjki. Preko puta njih, na broju 8. nekad je živjela Ljube Bošković, ma bilo je još tih dragih ljudi, al’, zaborav čini svoje!“ A za kraj, kao na početku, priča se vrati na Minčetu, značajnu i u ovo naše novije doba, ne samo za turizam. Prisjećaju se Kate i Srećko njene uloge u Domovinskom ratu, kad je bila sklonište za čeljad Grada. „Igrali smo na boća kad je prva granata preletjela preko nas i pogodila u Rupe, iza toga svi smo se u njoj skrivali, a glavni čuvar bio je Pero Limunada sa lovačkom puškom bez ijednog metka, koji nam je u velikom expres loncu činio hranu, ali i rakiju od svega što bi se donijelo! Svako je imao svoje mjesto, svi smo znali što nam je činit’, čuvala su se mala djeca i starci, slušao radio, svi smo bili zajedno! I pravo ću ti reć’, to su bili neki nezaboravni, ma najljepši dani ponosa i zajedništva! Eto vidiš, Minčeta nam je kao sudbina!“

The post Jakšići ispod Minčete appeared first on DuList.hr.

Prije odlaska u novi đir gore do Pelina i podno Minčete, malo obaveznog ‘subotnjojutarnjeg’ razgovora okupljenih u ‘Fontani’.

Pomalo se gužve smanjuju, lakše se diše, đir po Stradunu je ugodniji, iako još grije i sparno je, al’ škeraca u našoj betuli ne fali, pa bilježimo jednu ‘prostoproširenu betulašku’ o političarima u ‘domaji’ nam; ‘Ovdje ti je svak’ skino’ gaće, namazo dupe vazelinom, te se više ne zna ‘ko koga…!’ A nakon toga, uz malo smijeha na taj betulaški komentar, valja nama uza skale do Minčete, o kojoj znamo sve, bar bi trebali, jer ona je jedan od simbola Grada, jedna od četiri važne utvrde Zidina, uz Revelin, Bokar i Sv. Ivan.

Bila je nešto kao neuništivo obrambeno uporište, ime je dobila po plemićkoj obitelji Menčetić koja je poklonila zemljište za njenu gradnju, započetu prvom fazom 1319., kada je prvi gradio pomalo zaboravljeni Ničifor Ranjina, čija vrata i ostatke nekadašnje palače imamo u ulici Damjana Jude u Karmenu. Zbog opasnosti od Turaka 1461. nastavlja se hitno njena dogradnja, koju vodi tada veliki arhitekt iz Firence Micchelozza di Bartolomeo, nakon čega dobiva zaobljeni oblik. Treću i završnu fazu gradnje preuzima Šibenčanin Juraj Dalmatinac, te je u današnjem izgledu dovršena 1464., kao najviša točka Zidina s pogledom i na Srđ i na otvoreno more.

Na naslovnici ‘mjesečne ilustrovane revije Dubrovnik’ iz 1929., koju je srećom sačuvao Srećko Banić, Lapađanin već odavno životom u Postranju u Župi, predivan je crtež Minčete Juraja Plančića, slikara rođenog 1899. u Starom Gradu na Hvaru, koji je sa samo 31 godinom umro od tuberkuloze 1930. u Parizu. Plančić je za svog kratkog boravka u Parizu bio popularan i cijenjen slikar, a uz puno crteža, za svog kratkog života objavio je i dvije mape grafika, rodnog Starog Grada i jako vrijednu mapu crteža Dubrovnika.
Obitelj Prohaska

I tako, skalin po skalin, a ima ih sa Straduna i previše, dođosmo na Peline, pored razgranate nespole, obilježja ovog dijela Grada, i pred kućni broj 43, zadnji broj i zadnju kuću ove duge ulice koja ide uz same Zidine dolje od vrha Zlatarske ulice i romaničke crkvice Svetog Jakova Pipuna iz 1225. godine, pored Buže do podno Minčete paralelno s donjom ulicom Prijeko i sa Stradunom. Tu, na tom broju 43, odavno već živi obitelj Prohaska, koju su mnogi već spominjali u svojim sjećanjima, generacijama po puno toga vrlo važna za noviju povijest našeg Grada. Dočekuje me Ana, dugo godina novinarka DuLista i Radio Dubrovnika, njen otac Zoran Prohaska, tu je i mlađi brat joj Josip, još srednjoškolac, zatim Anin suprug Damir Vlahinić i njihova prelijepa beba, mala kćer Gabrijela. Fali samo majka joj Lucija, koja tog jutra radi.

U hladu nespole ispred njihova stana smještenog u prizemlju male kućice podno Minčete, uz naše drage turiste koji stalno preko Pelina prolaze, uz njihov domaći ugodni liker naravno učinjen od nespole i stare foto albume nadolaze mnoga sjećanja. Ana, koja ovih dana priprema obranu doktorata na studiju Povijest stanovništva kod svog mentora, znanog nam i dragog nam dr. Nenada Vekarića, vrhunskog poznavatelja povijesti našeg Grada, naglašava kako joj je upravo njen profesor pomogao u istraživanjima povijesti njene obitelji Prohaska. A povijest kaže kako je iz malog češkog gradića Smihov do Dubrovnika prvi 1863. došao njen prapranono Frano Prohaska, što je i pronađeno u zapisima u Arhivu u Sponzi. Prapranono Frano bio je ‘financijski stražar’, ‘filanac’ kako se tada možda zvalo neke porezne inspektore. Oženio je Mariju Darija iz Cavtata, koja je nosila majčino prezime jer je bila ‘komunsko dijete’ iz nekog od nahodišta, dijete bez roditelja. Frano i Marija Prohaska imali su dvoje djece, kćer Kate umrla je kao mala, te sina Alberta, rođenog 1866., znanog u Gradu po puno toga. Radio je Albert Prohaska kao tipograf – grafičar u tadašnjim tiskarama, a umro je 1956., što su zabilježile prigodnom posvetom i tadašnje novine.

Obitelj pomoraca
Albert je Zoranov djed, oženio je Mariju, kćer Toma Matičevića s Gomile, pa je i ovo jedna od mnogih ‘ljubavi iz susjedstva’ ovog kvarta Grada. Imali su troje djece, dvije kćeri, Jelu i Katu te sina Frana, ‘u nonovo ime’, Zoranovog oca i Aninog nona. Frano Prohaska se rodio 1907., oženio je Jelu Žuvela s Korčule koja je radila kao kućna spremačica. ‘Imali su pet sinova, od kojih sam ja najmlađi, te dvije kćeri, cijeli život je navegavo u prijeratnoj ‘Dubrovačkoj plovidbi’, bio je strojar na raznim brodovima, zvali su se ‘Princeza Olga’, ‘Kraljica Marija’ i kako sve ne, navego je neko vrijeme i na brodu ‘Ston’, ‘brza linija’ iz Grada do Stona koja je ‘ticala’ sva ta manja mjesta uz put, pa i nije baš bio ‘brza linija’. Za Drugog svjetskog rata cijelu posadu nekog od tih brodova su zarobili, te je u Švicarskoj proveo ratne godine u radnom logoru, iza tog rata radio je na željeznici u Gružu na kotlovnici, pa u ‘Radeljevića’ odakle je otišao u mirovinu. Umro je na Svetog Nikolu ratne 1992. godine! I još nešto, svih pet sinova mu je navegavalo, četiri strojara i jedan nautičar!’ ukratko će Zoran o svom ocu Franu. A onda se Zoran prisjetio priča o tome gdje su sve po Gradu živjeli, ‘prvo gore u Zlatarskoj, preko puta Crkve sv. Nikole, pa negdje na Prijekom, te smo tek iza došli ovdje, gdje sam od rođenja!’ Pa smo izašli iz njihova malog dvorišta u hlad nespole i Minčete, pokazuje Zoran sve te male placete po Pelinama, svaku odvojenu tek jednim skalinom, ‘da je lakše njima hodit’i po njima djeci igrat’ se’, a onda smo pored nekadašnje gustijerne uz sjećanja došli do igrališta. ‘Centar svih naših igara. Odasvud se tu dolazilo igrat’, a tek iz škola, osnovne i srednje, rekao ti je već Srećko Jakšić, gimnastika, a i odbojka se tu održavala, sve je vodio nastavnik tjelesnog Danilo Tomović, naš susjed tada. I sve je bilo čisto, nakon svake igre sve se moralo počistiti, jer to je bilo naše igralište!’

The post U hladu nespole i Minčete uz sjećanja obitelji Prohaska appeared first on DuList.hr.

…prisjetih se zapisa Meše Selimovića, kojeg čak i jedan od znane „braće“ Grada nam nedavno začudo kao citira, u kojima veliki pisac zapisa: ”Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.

Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.” Toliko o našim političarima i još jednim izborima koji su pred nama. Da, počela je i škola, o odgađanju početka bar za jedan tjedan zbog turizma od kojeg cijela država živi – ništa! To što su i dalje nesnosne vrućine za učenike, to tek nije nikoga briga. Važno je da su zimski praznici zbog skijanja dovoljno dugi.

Mjesto svih igara
Skijanje je jedan od rijetkih sportova koji se nikad nije „igrao“ na generacijama klinaca Grada mitskom igralištu podno Minčete. A, opet, tko zna, možda su i to „zabacili“, jer znao je snijeg i na to igralište pasti, pa se Srećko Jakšić lagano „klizao“ po njemu, te su se možda i tim sportom bavili. Preko stare gustijerne, zadnjeg podesta u nizu skalina preko Pelina do skalina za Minčetu, koja je nakon stoljeća u kojima je služila ovdašnjoj čeljadi, već odavno „zatvorena“, i uskim prolazom kroz vrata pored kuće Gvere Gverovića, Zoran Prohaska uvodi me na to središte svih igara djece s Pelina i iz svih kvartova Grada, ma i sa Ploča i iz Pila, jer svi su tu dolazili zaigrati neki od sportova. Iznad je Minčeta, monumentalna i vrijedna velikog poštivanja, visoka do neba za dječji pogled sa igrališta, a dolje pogled na cijeli Grad, na svaki njegov kantun, dio, ulicu. I na Lokrum i na Pile i na… more. Ima nekoliko godina igralište je nanovo obnovljeno i uređeno, te su ostala samo sjećanja kako je nekad bilo podijeljeno na dva dijela, gore se igrala košarka, bolje zapisat’ basket na jedini koš koji je tamo bio, a dolje se igrao nogomet, između su bile prostorije u kojima su se čuvale sprave za gimnastiku i u kojima bi se mogli presvući učenici kad bi tu došli na sat tjelesnoga. Nekad i ne tako davno teren je bio od pijeska, na njemu bi se igralo „na frnja“, a tu bi se skupili i „pucari“ u kvalifikacijama za veliko finale Iza Roka igre „na puca“. I nakon obnove ostala je jedina funjestra na igralištu obitelji Jakšić, sa koje bi Srećkova majka gledala „ko to igra na igralištu“, jer im je ona ponajviše davala ključ za ulazna vrata. Kao neki ostatak tih dana kojih se nakon svega tek sjećamo, uz tu funjestru je tiramola na kojoj se suši roba. Priča Zoran kako svaka obitelj s Pelina, a i šire, ima po koju fotografiju sa ovoga igrališta, kroz generacije, jer bez dobre stare crno bijele fotografije nema ni povijesti ni sjećanja i upravo ona pomaže da se sačuvaju lJudi, mjesta, događaji…Znamo i onu, „fotografija ne kaže čega više nema, već nam jedino i sigurno potvrdi ono što je bilo!“

Skriveni Gornji ugao
Iz foto albuma svoje obitelji Zoran je pripremio nekoliko starih fotografija snimljenih upravo na igralištu. Njegova kćer Ana kao mala snimljena s dvije strane, iza se vidi igralište kakvo je nekad bilo, a tu je i još jedna balica „na malih barica“, a tu je i balica skrivena u đardinu, dolje na Gomili, u pauzi nekog od sportova. Uz sjećanja na igre na igralištu, prolazimo preko igrališta, pored nešto turista, uz same Zidine, niz nekoliko skalina i putokaz ulazimo u arheološko nalazište nekadašnje ljevaonice metala s kraja 15. stoljeća, smještene u danas atraktivno uređen muzej za posjete kuli Gornji ugao. U sklopu obnove ovog igrališta, nakon iskopavanja ovog nalazišta, danas je sve drugačije od onog što je bilo. Dočekuje nas Đivo Sjekavica, mladi čovjek sa diplomom povijesti i arheologije zadarskog Filozofskog fakulteta, zadužen je za ovaj predivan atraktivan prostor smješten na čak 600 četvornih metara. Đivo će vas ovuda provesti ako ovdje konačno navratite s razlogom i povodom, te sve vam do u detalj pojasniti. Nešto što se treba vidjeti ako ste stanovnik Dubrovnika, jer ovo je dio njegove povijesti, grada u kojem živite. Zahvaljujući isključivo i jedino „Društvu prijatelja dubrovačke starine“ ovdje su pronađeni, spašeni, uređeni i sačuvani tragovi i ostaci ljevaonice i talionice, kaluparnica, bazeni s vodom, ostaci vulkanskog pijeska dovezeni nekad davno iz Italije, te sve ostalo kako bi se tu pripremao barut, oblikovala zvona, izrađivale topovske kugle i municija, koja se čak i izvozila. Dođite, vidite i uživajte u ovoj prelijepoj skrivenoj atrakciji naše povijesti, ulaz za naše sugrađane je naravno besplatan. A nakon obilaska skrivenog dijela Grada, kule Gornji ugao, krenusmo na Peline, uz Zoranova sjećanja kako se tu nekad živjelo.

The post Igralište podno Minčete appeared first on DuList.hr.

Mnogi političari, pogotovo lokalni, misle da je baviti se politikom isto što i biti u medijima. Nije bitno što ćeš reći, ali šteta je propustiti priliku kad te novinari zovu, tko zna hoće li te opet zvati. Često u žurbi ni ne stignu promisliti što bi točno rekli. Nerijetko uživaju slušajući se kako mudroslove novinarima, ali kvragu, ponekad neuka javnost to percipira drugačije, a ponekad se i političari zaborave pa o istom izreknu nešto sasvim suprotno.
Zorno ću vam ovaj problem objasniti na sljedećem primjeru. Nakon objave rezultata parlamentarnih izbora Dujmović je vidio priliku ‘uzeti mjeru’ Frankoviću jer nije se plasirao u Sabor zbog Kujundžićevih preferencijalnih glasova. Brezopleto je Dujmović usporedio neusporedivo – rezultat na lokalnim i parlamentarnim izborima, jer baš je dobro zazvučalo (a i Andra može spomenuti): ‘Ako usporedite glasove koje je Mato Franković osobno dobio prije 18 mjeseci na lokalnim izborima za gradonačelnika u srazu s Androm Vlahušićem, Mato Franković izgubio je puno. Tada je dobio 8 040 glasova, a na ovim izborima dobio je 1970 preferencijalnih glasova. Ja bih se na njegovom mjestu zapitao što se tu dogodilo.’
Očito je da se prethodno nije zapitao je li ovo dovoljno mudro, jer na istu je temu isti dan dao i sasvim suprotan komentar: ‘Rezultate parlamentarnih izbora u Dubrovniku ne bih uspoređivao s lokalnim izborima – jer pogledajte Milana Bandića, on u Zagrebu na parlamentarnim izborima jedva prođe ili ne prijeđe izborni prag, a na lokalnim izborima, čak i u prvom krugu uredno pomete svoju konkurenciju. No, svakako naše sugrađane treba podsjetiti da parlamentarni izbori nemaju veze s lokalnim izborima.’
Nikako se odlučiti: imaju li parlamentarni izbori veze s lokalnim? Sanader je ovakve promjene stavova kod konkurencije komentirao s čuvenim ‘piškit ću – kakit ću’.

The post Zoran Pucarić: Piškit ću – kakit ću (2) appeared first on DuList.hr.

‘A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđahu’, reći će Petrunjela, a Marin Držić zapisati i spomenuti Peline u svom ‘Dunda Maroju’, kao što spominje razne kvartove i ulice Grada u svojim djelima, i u ta doba i danas mnoga istog imena.

Ulica Peline najsjevernija je u Gradu, ide paralelno s Ulicom Prijeko i sa Stradunom, uz sjevernu stranu Zidina, spajajući na svom početku, jer tamo je prvi kućni broj, sam vrh ulice Zlatarske i završetak svih ulica kvarta Prijeko, dolje od crkvice Svetoga Jakova Pipuna, te lagano uz skaline i podeste pored Buže i dalje sve gore do Minčete, koja sva ova stoljeća mirno, kao ona čvrsta obrambena šahovska figura zvana ‘top’ kojoj i sliči, nadgleda sa strane i gore s visine sve što se zbiva i igra na tabli naših života u Gradu.

Pelicari
Nekad se ova ulica zvala Na Peline, a ime je u narodu dobila od riječi koju i Držić spominje, pellile, nastale od imenice pel, latinski pellis, talijanski pelle, što bi značilo koža, uz nastavak naziva možda od imenice pelicar, što bi značilo kožar, te je valjda svim tim nazivima zaokruženo i ime ove ulice podno Zidina, pellili, imenica koja označava mjesto gdje se radi s kožom, štavionica. I tako je dobiveno ime Peline. Istina, ima priča i kako je ovo ime došlo od Slavena i ljekovite biljke kadulje ili pelina, koja se također tu sušila i prodavala, a brala na padinama Srđa, ali kako se zna da je upravo na Pelinama sušena koža i od nje činjene razne stvari, očito je nastanak imena vezan za taj stari obrt. Kao i cijelo Prijeko, prvotno zvano Prijeki, tako su i Peline kao dio tog kvarta Grada, regulirane i određene Statutom iz 1272., kada je i donesena odluka o zabrani daljnjeg sušenja životinjske kože i tu Na Pelinama, kao i uopće unutar Zidina. Kao i uvijek, pa i u naša vremena, kad se donesu neki novi zakoni i regule treba vremena da se čeljad na to navikne te su se kože na Pelinama sušile sve do 1296., kada konačno i zadnji pelicari, kožari sele u Pile, točnije na Kolorinu. Zapisi kažu kako su ipak još neki kožari trgovali na dijelu Pelina sve do 1322., pa i oko crkve Svetog Vlaha i na Luži, što im je konačno zabranjeno 1557. godine. Razlog svih tih odluka i stroge primjene preseljenja van Zidina bio je ponajviše nesnošljiv smrad koji je nastajao od životinjske kože. Na Peline umjesto kožara na njihovo mjesto i u male im radnje često smještene u same Zidne s ulazom s ulice doseljavali su i trgovali drugi obrtnici, a skoro do naših dana između mnogih pamtimo tu razne sjajne marangune.

Čeljad s Pelina
Donji dio Pelina, do Buže, i čeljad koja tu živi ili je i ne tako davno živjela, spominjali smo u ovom điru ulicama, dolje s kućnim brojem 1 obitelj Vujačić, pa Brković na broju 2, na broju 4 Capursi, Kozlić, Šarić, stari znani pekar Ivo Vojvodić koji je tu imao i svoju pekaru, na broju 6, zadnjem parnom kućnom broju ove ulice živjela je obitelj Bulić, a na broju 5, na vrhu Ulice od Buže ili Boškovićeve živio je legendarni Tomo Šeparović, kojem smo već posvetili priču u ovom điru. Dalje se ide Pelinama put Minčete, sve gore do hlada jedinog zelenila i drveta ulice, nespole obitelji Prohaska, koji žive na zadnjem broju ove ulice. Nekim redom, sve znana i draga imena Grada, od broja 7 i obitelji Marlais, tu je jedno vrijeme živio i Feđa Šehović te dalje sve neparnim kućnim brojevima, jer parnih ovdje više nema, s te strane su Zidine, obitelj Čokljat, pa na broju 11 gospođa Marija Kralj, dalje na 13 je Antonije Đukić pa opet Capursi, Jerković, Lučić, Puhjera, Tomić, Zedniček je na 15 i na vrhu Antuninske, dalje na 17 su Kalinići, Mirkovići, na 19 obitelj Vuleša, obitelj Gangai na 23, u tom nizu puno obitelji više nema, što partilo zauvijek, što odselilo negdje, spominjemo na broju 29 obitelj Brune Dizdar, te dalje prema Minčeti obitelji Franić, Hajdić te smo došli u tom nizu do obitelji Prohaska, iznova u hlad njihove nespole i podno Minčete. Pogled đirom preko Pelina ide na cijeli Grad, sve se vidi, pa i ono manje vidljivo, kao đardini Dominikanaca i Franjevaca, a pričom sjećanja o tome kako je nekad bilo, kako se i tko je sve tu živio, kako je živjelo i kako se igralo, spuštamo se nase, od kuće do kuće, uz stare fotografije i pojašnjenje Zorana Prohaske i kćeri mu Ane.

Rubinet
‘Uvijek je bilo živo ovdje kod nas na Pelinama, puno čeljadi je tu bilo, nekad, svakako puno više nego danas. Družilo se, zajedno kava pila, navečer ljeti odmarali bi svi vanka, a djeca bi se igrala, najviše pred nonama, ali i roditeljima, igrali bi predstave, igre, ma sve bi bilo zajedno i živjelo zajedno!’, sjeća se Zoran, spominje kako bi ih u igri prekinuo netko stariji i zamolio da im pođu kupit nešto ‘doli na Stradun!’ i ‘stala bi igra, nema šanse da bi se starijima ta molba odbila, te na brzinu, nas nekoliko doli do Straduna, u butigu, kupi što treba i nase na Peline, uza skale, opet u igru! Ma svak’ je svakome pomagao!’, Zoran će, dok pokazuje staru fotografiju na kojoj se vidi kako on i susjed iz Plovanih skalina Neno Čorović pilaju drva gospođi Mariji Lukić po sred Pelina. ‘To je ovoj slici, kao dokaz, a toga je bilo svaki dan i svakome!’ Pitam ga sjeća li se ove gospođe sa slike, koja se penje skalinima na Zidine, a on će na to tek ‘nema pojma, iskreno, godine su prošle!’ Njegova kćer Ana pokazuje malu družinu djece, u pauzi od neke igre, za slikat’ se, pa sliku nje i Maje Milković, kad su s ‘Malim raspjevanim’ bile 1992. u Italiji i posjeti Svetom ocu, a tu je slika njena brata Josipa s Vidom Kaznačićem na nekom rođendanu. Spuštamo se niz skaline i preko podesta do Buže, uz nova Zoranova sjećanja, središte okupljanja bio je mali rubinet u Zidinama po sred Pelina, ‘do šezdesetih godina nije bilo vode po kućama, tamo bi se išlo za uzet vodu doma, ali i za prat robu, pa i sušit je, te bi je none i majke tamo uz zidine ostavljale na tiramole. Nitko od nas djece tada se ne bi igrao pored te robe, da ne uleti lopta u nju, jer to ne bi bilo lijepo, poštivao je tada svako svakoga!’ I tako, dođosmo pred Bužu, o kojoj smo već pisali, te dalje kroz nju, na kratko ostavit’ Grad, izać’ iz njega preko Tenisa, pa putem pod Minčetom i niz Posat do Pila, iako van Zidina, duhom i poviješću dio Grada, a onda nase na Stradun u đir.

The post O kvartu uz Zidine, čeljadi, životu i igrama po skalinima i uz rubinet appeared first on DuList.hr.

Prošle subote nismo se okupili uz redovnu „čašicu razgovora“ u našoj „saloči od života“, omiljenoj nam betuli i središtu susreta čeljadi od Grada, „Fontani“.

Razlog tome nije bila ni kiša, ni neko tužno, ludo vrijeme, ni gužve po Gradu. Te subote popodne skoro pa svi koji se redovno nalazimo u „Fontani“ okupili smo se u Liscu, malom lijepom mjestu u Primorju, na posljednjem ispraćaju od našeg dugogodišnjeg domaćina u našoj i njegovoj betuli, Vlaha Barikidžije, koji je preminuo jutro prije, u petak. Tužna vijest, kao i uvijek, brzo proleti i sazna se, te ostavi u pošaljitelja i primatelja u nevjerici, tuzi i šutnji. I nakon svega, ostaju tek ta neizbježna sjećanja. Dugo godina Vlaho je, uz svog prijatelja Acu Matića, svoje sinove i sve one drage konobarice; Ivanka, Danica, Meri, Josipa… tiho i nenametljivo, onako „sa strane“, stvarao prepoznatljivost „Fontane“, kao dugogodišnji konobar znao je prepoznat „dušu Grada“ i pustit je da živi u svojoj i našoj betuli. Pomalo skriveno, iako na tek pet koraka od blještavila Straduna, Vlaho i njegova družina su okupljali život Grada, odnosom i pričom od „malo riječi“, cijenama pića i osmijehom za svakoga, učinivši od „Fontane“ mjesto u kojem se svatko osjećao kao doma, opušten, veseo, uvijek u dobrom društvu čeljadi koja voli život i ovaj naš Grad. Od male betule učinili su dušu i obilježje života Grada, mjesto u koje smo svi navraćali i gdje smo svi bili isti, od znanih do manje znanih, jednaki tek u ljubavi prema Gradu. Život ide dalje, iduće subote, ove pred nama, opet ćemo do naše „Fontane“, redovno kako to već traje godinama, na „čašicu razgovora“ uz želje za miran pokoj našem Vlahu, nas koji ostajemo i koji ga se sjećamo, uz zahvalu što nam je ovaj život učinio ljepšim u svojoj i našoj „saloči od života“.

Iza Minčete
A valja nama u ovom điru na kratko iz Grada, van Zidina, za obić’ ih podno Minčete, pa niz ili Uz Posat, dalje i niže do Pila, jer i one su sastavni dio duše Grada, pa onda nase na Stradun, za zapisat još neke priče. Kad se prođe kroz Bužu, ime do naših dana joj dade čeljad kako i mnogim mjestima i ulicama po Gradu, probijenu za Austrije 1908. kako i piše iznad nje, o čemu smo pisali kad smo tuda điravali, izađe se na Tenis. I o tome smo pisali, da se nać’ u arhivi, pa dalje uz Zidine do Minčete, preko parkirališta koje se naravno zove Tenis, kako ga čeljad ima više od sto godišta imenova po sportu koji se tu prvo igrao, iako su kasnije klinci Grada tu igrali razne sportove, ponajviše „divlju nogometnu ligu“, o čemu smo također ponešto već i zapisali. Tu u nizu od Buže do Minčete u Zidine su ugrađene tri manje utvrde, manje i znane od onih većih tvrđa, imenovane po tri svetice; redom Sv. Katarina, Sv. Lucija i Sv. Barbara. Gore iznad Tenisa, gdje su odavno naši vatrogasci, nekad je bilo žudiosko groblje, kako se i zove jedna od ulica koje vode dalje na Gornji kono i put Srđa, Ulica greba žudioski, smještene između ulica Od Srđa i Pelješke, pored koje je staro pravoslavno groblje i crkvica Svetog Đorđa. Nekad se samo tuda moglo dolaziti iz Gruža, sve dok se podno Minčete nije probio put, danas ulica zvana Iza Grada, često zakrčena i zbog raznih turističkih autobusa teško i sporo prometna. Taj put oko Grada, kroz nekadašnji obrambeni gradski jarak počeo se graditi 1896. godine kopanjem duboke provalije pod Minčetom. Za vrijeme tih teških građevinskih radova neočekivano su nastali odroni zemljišta, zbog čega se pojavila opasnost i od mogućeg urušavanja Minčete, te je tada neplanirano učinjena izgradnja potpornog zida koji je podržavao staru tvrđu. Čak je i Minčeta morala biti dijelom popravljena, sa dodatnim preširoko učinjenim žbukama, što je izazvalo negodovanje građana, o čemu piše 37. broj tadašnjeg lista “Dubrovnik”, objavljenog 10. rujna 1905. godine, kojeg je naravno sačuvao gospar Srećko Banić.

Posat ili jarak
Kao potvrda tih teških radova podno Minčete i gradnje ovoga puta, iz foto arhive svoga oca Čića Srećko Jakšić pronalazi neke vrijedne fotografije i stare kartoline, kao ovu koju je 25. 9. 1904. nekome iz Grada, uz staru fotografiju radova, poslala gospođa Kate Heller. Sjećanja kažu kako je među okupljenima na drvenom mostu ove fotografije i djed Ivane i Điva Dražića, jedan od voditelja tih radova. Pokazao mi je Srećko iz očeve foto arhive još puno vrijednih i do sada neobjavljenih fotografija i kartolina, jer njegov otac Čićo Jakšić godinama je radio u Starina i sačuvao puno toga vrijednog. Kao ova fotografija, možda i najstarija Posata, silaza s kapelice na Pile, kako je nekad izgledao, prije probijana puta ispod Minčete. Od Minčete do na Pile nekoliko je u Zidinama „ugrađenih“ manjim utvrda, redom prvo Gornji ugao u koji se ulazi s igrališta pod Minčetom, pa utvrda Sv. Frano, dalje Pile, ulaz u Grad, te Puncijela i završno Bokar, najmanja, ali jedna od pet ključnih utvrda Grada. A preko puta Zidina i Minčete je ulica zvana Uz posat. Stara Čičova ili Srećkova fotografija pokazuje kako je Posat izgledao nekad, a danas je to za šetnju ugodna ulica koja vas svojim skalinima vodi do na Pile. Ova lijepa ulica i imenom je podsjetnik na nekadašnji jarak, jer ime Posat nastalo je od latinizma fossatum, prevedeno kao „obrambeni jarak“ koji je odvajao Zidine i Grad, počinjao je dolje kod Bokara i završavao u podnožju stijena na kojima je izgrađena Minčeta. Po starim zapisima, koje nalazimo naravno u spisima Lukše Beritića, i ovaj stari, nekadašnji obrambeni jarak je za te svrhe učinjen, odlukom Malog vijeća od 18. studenog 1350., kada je prokopan i prilagođen uz pojašnjenje „ da se dade napraviti jedan jarak pred vratima od Pila.“ I tako, pričom o jarku i putem iza Minčete dolazimo na Pile. Gornji dio iznad Pila, Donji kono, uz Ulicu uz posat, pun je predivnih imena ulica, očito i ovdje imenovanih od čeljadi, kao što su ulice Tiha, Strma, Vicina, Izvijačica, te Ulica između vrta, kojom se dalje preko Ulice Baltazara Bogišića izlazi na Ulicu Anice Bošković, zapravo tri ulice koje čine Donji kono i nekad davno izlaz i šetnicu iz Grada put Gruža. A mi smo došli na Pile, a Josip Bersa u svojoj knjizi „Dubrovačke slike i prilike“ zapisat će: „Koliko je predgrađe Ploče romantično, sjetno i mirno, toliko je predgrađe Pile otvoreno i veselo“.

The post Iza Minčete do na Pile appeared first on DuList.hr.

Stradun je definitivno postao ‘diskoteka na otvorenom’. Kažu lokalni stanari, ono malo njih preostalih, kako je ove subote sve ‘gorilo i grmjelo’, preglasna tehno glazba od kojih su se tresle funjestre i nervi, jaka svjetla svih boja i na sve strane uz nepodnošljivu viku okupljenih.

I pitaju se ti ‘preostali’ tko je to dozvolio? Tko je dozvolio da se Stradun, kao javno mjesto i zrcalo Grada pretvori u noćni disko klub? Bilo bi barem pošteno kad bi se ime tog lika koji je to potpisao javno saznalo. Za usporedbu, u Veneciji, s kojom se inače volimo uspoređivati u svemu, pa ajmo i u ovome, u 11 navečer na središnjem Trgu svetog Marka sve se gasi, te oni željni noćne zabave odlaze u disko klubove udaljene nekoliko kilometara od tog trga i njihova centra grada. Nakon

Grada – suvenirnice, nakon Grada – restorana i kafića, nakon Grada – apartmanizacije, postajemo Grad – disko, a zapravo sve manje Grad s onim poštivanja vrijednim velikim početnim slovom ‘G’, postajemo grad masovnog i bezidejnog turizma i pohlepne zarade bez imalo reda, sklada, mjere i poštivanja samih sebe.

O svemu pomalo

I ove subote naša saloča i betula od života ‘Fontana’ je bila zatvorena, kao tihi spomen na našeg Vlaha, domaćina nam u njoj, te smo svoju ‘čašicu razgovora’ proveli na ‘zelenoj placi’, trbuhu i jutarnjem životu Grada. Po običaju, vesela družina se i tu skupila, naš ‘Dunda’ Pero – gospar Tomislav, Kaća nam draga, pa korpulentni umirovljenik Mišo i vječni ‘maestral’ i stari Pilar Darko Pešice. O svemu mi tu pomalo, na dugo i na široko, te Tomo naš dragi spomenu zgodu iz vremena kad se prvih godina prošlog dvadesetog stoljeća, tamo oko 1904., probijao put podno Minčete za na Pile, kako je tadašnji dubrovački biskup Josip Marčelić molio neka ne bude tunel, jer će tu, skriveni u mraku tunela, mladi činit’ razne nepodopštine.

Zbog te njegove molbe učini se arija tim putem, bez tunela. Inače, zanimljiv i vrlo važan po puno toga bio je biskup Marčelić; doktorirao je teologiju u Beču, dubrovački biskup bio je dugo i u važnim godinama, od 1894. do 1928., pokrenuo list Biskupije i širom nje gradio crkve, obnovio je glavni oltar Katedrale ugradivši u njega onaj prelijepi Tizianov poliptih, na njen krov ugradio je deset kipova, rad kamenoresca Marina Radice s Korčule, bio je vrlo osjetljiv prema socijalno ugroženima, te je bio predsjednik ‘Javne dobrotvornosti’ koja 1906. osniva prvu dubrovačku pučku kuhinju, osniva zaklonište za siromašne, kao i Zavod za dječje zaklonište, bio je i predsjednik Crvenog križa za Prvoga svjetskog rata, a na njegov poticaj 1919. na blagdan Blagovijesti blažena Marija Petković pokreće redovničku zajednicu i družbu Kćeri milosrđa sv. Franje. Uz to sve, uspio je zaustaviti gradnju tunela iza Minčete na putu do Pila. A na tom putu do na Pile preko Straduna, u gužvi između naših dragih turista, nakon dugo vremena prepoznah s vidno manje kilograma našeg dragog Čikija, Hrvoja Čikata, u điru sa svoje dvije štake, koje mu pomažu za doć’ do butige mu. Vratio nam se Čiki, veseo i raspoložen za krenut’ dalje…

Sve je nekad bilo tu…

I eto nas na Pilama, ulazu sa zapada u Grad, ‘predsoblju Grada’ i njegovom neizostavnom dijelu iako su van Zidina. Pile, naziv nastao od grčke riječi koja bi značila ‘vrata’, jer Pile su zaista ‘vrata od Grada’, zapravo su mjesto gdje se sve događalo, sve počinjalo i sve završavalo. S Pila se ulazilo u Grad, na njih se izlazilo iz Grada, od svekolike čeljadi do careva i kraljeva, raznih vojska raznih vladara, svi su preko Pila morali proći. One su ‘grad u gradu’, na njima ste kroz stoljeća iza nas, a i u današnja vremena, imali sve, na njima se sve događalo; tu je s barjacima i trombunjerima počinjala i još uvijek počinje Festa svetog Vlaha, preko Pila mora proći svako vozilo i skoro svaki putnik koji Grad želi vidjet, sve procesije i svi sprovodi tuda su godištima prolazili, tu je bilo prvo rodilište, stara bolnica, tu je i današnji rektorat i Sveučilište, tu je i prvi pravi veliki hotel.

S Pila su krenuli prvi kočijaši i karoce im, nastavili taksisti, tu je došao prvi, s njih pošao zadnji dubrovački tramvaj, budući pomorci s njih i iz Nautike su na more otplovili, na Dančama je počelo s vaterpolom i s njih je krenuo ‘Jug’. Kao mali ‘grad u gradu’ tu je bilo sve, prva meteorološka stanica, prva pumpa za gorivo i prva trgovina za automobile, pa čak i za iznajmit’ ih, tu je bila radio stanica, kao i prve prave velike kavane. Pile imaju svoje parkove među kojima i nekad prelijepi, danas sramno zapušteni park Gradac, imaju i svoje fontane, imaju i svoje crkve i samostane i svoga sveca zaštitnika, Svetog Lovru, na blagdan kojeg se slavi pučka festa Pilarska noć. Na Pilama su i zgrade nekadašnjeg suda, nekadašnjeg SDK i ‘Atlasa’, pa Preparandija, nekadašnja ‘osnovna’ i ‘učiteljska’ škola, danas IUC, nekad je na Pilama bila i glavna pošta i ljetna pozornica Igara, a imaju i svoja kupališta, svoju lučicu i svoj muo, svoje ljetno kino, svoje tvrđave i hotele raznih veličina, pa i na svom krajnjem rubu glavno groblje Boninovo.

Dolje u Pilama

Sve to je kroz stojeća iza nas bilo na Pilama, puno toga ostalo je samo u sjećanjima, ali i ostalo je dosta toga od svega navedenoga i danas, kao turističke prometne gužve od kojih se ne može normalno proći preko Brsalja, središnjim dijelom koji spaja Pile u jedno.

Jer, svaki Pilar će vam naglasiti kako treba razlikovati izrazima i nazivima određivanje točnog položaja; na Pilama, u Pilama, iznad Pila. Službeno, granice kvarta ili kotara Pile počinju izlaskom iz Grada, idu odozgo od Kapelice skalinima ulica Strma i Uz posat, a na zapad sve do Boninova i Ilijine glavice. Ipak, to su one službene i malo proširene granice, jer treba razlikovati i iz svega izdvojiti onaj središnji, stari i autohtoni dio Pila, o kojem ćemo ponajviše u ovom điru. ‘U Pilama’ kako će s ponosom i preciznošću naglasiti gospar Đuro Market, rođeni Pilar, baš iz onoga dijela ‘u Pilama’, koji je tu proveo djetinjstvo, mladost i neke ozbiljne godine, a koji će nas provesti tim prelijepim, od svakodnevnice i gužvi skrivenim dijelom Dubrovnika.

Uz njega, pratit’ ćemo i zapise iz pilarske pripovijesti ‘Đenevrija’ dubrovačkog biskupa i književnika Mata Vodopića, koju je priredio i pogovorom pojasnio Luko Paljetak, objavljenu u dubrovačkom ogranku Matice hrvatske 2004., u kojoj nam Vodopić podrobno pojašnjava svaki pojedini lokalitet, svaku ulicu, kuću. Uspoređivat ćemo kako je bilo prije puno godina, a kako je danas, u điru niz skale ulicama i skrivenim mjestima dolje u Pilama. Da, Pile su, kao i Konavle i Župu, Crnogorci u potpunosti opljačkali i spalili 1806., o čemu se i danas tako malo priča, a previše šuti. Spasiše nas tada Francuzi, ma što mislili o njima i ulozi im tih davnih godina. Na Pilama je i ‘ugasli’ spomenik dubrovačkim braniteljima, kojih se naravno uvijek i iznova prisjetimo ovog 1. listopada, kad je ludilo s istoka 1991. počelo.

The post O disko noćima na Stradunu, biskupu Marčeliću, te uvodno o Pilama appeared first on DuList.hr.

„Pile su i danas i nakon svih godina – život, iako tu više nema ni tiramola ni čeljadi, apartmanizacija je i ovdje uzela svoje. Male kućice, koje su bile obilježje Pila, prodane su i renovirane, od njih su učinjene veće zgrade i moderni apartmani, i to više nije to!“

…prisjeća se gospar Đuro Market, Pilar rođenjem, odrastanjem i životnim odgojem, dok lagano ispijamo kavicu „sjećanja i spomena na Pile i čeljad u njima“ u kavani „Dubravka“ na Brsaljama, gdje konobari i te kako s poštovanjem paze na to tko je domaće čeljade, s pogledom na Pile sa svih strana, a ponajviše gore ka neopisivo moćnom Lovrjencu. Prisjećamo se mnogih zgoda, mjesta, ljudi… između pauza javljanja i kratkih razgovora sa mnogima koji se rado pozdravljaju s gosparom Đurom i ukratko s njim proćakulaju. Kao četiri drage Pilarke, nakon kupanja u Šulića, pozdrav i zajednička fotka za uspomenu sa gosparom Đurom, Ina Samrdžić, Branka Skansi, Maja Pešice i Neta Antoni.

Bersaglie
„Nestali su običaji i te naše ćakulete, nestalo je čeljadi koja su Pile obilježavale. Te naše Pile, budimo precizni iznova, donji i najstariji dio, onaj „u Pilama“, to naše malo prigradsko naselje, izvan Zidina, al’ duhom i životom dio Grada, jer i ime im, nastalo od grčke riječi „pilos“, znači „vrata“, zapravo su nekad bile malo i šporko naselje. Većina nas bila je teška sirotinja, puno je tu djece bilo bez ćaće ili bez majke ili bez oboje, evo nas u dvije kuće bilo je petro bez oca, a mnoge kuće nekad i ne tako davno nisu imale ni zahoda ni vode, kupali bi se u moru. A kako je tada to bio giblin, blato jer je tu oko Penatura izlazila kanalizacija, danas bi se to odmah zabranilo, mi bi djeca nakon kupanja dobili neke čireve po tijelu, te bi nam majke i none na njih stavljale „one pomadore“, one zdrave a ne ove današnje, pa bi nam ti čirevi brzo zarasli. Ma, bilo je to tako lijepo vrijeme, puno th epizoda iz našeg djetinjstva ti imam ispričat…“ zaključi gospar Đuro Market ovaj uvod, dok smo ispijali kavicu na Brsaljama, a oko nas zujali izgubljeni turisti. Brsalje, omiljeno mjesto okupljanja Dubrovčana u drugoj polovici 19. stoljeća, „posebno dubrovačkih gospoja koje tu dolaze očijukati s mladim austrijskim oficirima,“ opisati će biskup i književnik Mato Vodopić kao mjesto gdje „pod osjenom ljepahne dubravice“ Dubrovčani „ljeti rado poda nju istrkuju da odahnu i rashlade se od pridušenog žara koji pritiskuje ih sred grajskijeh zidina.“ Vodopić će naziv Brsalje pojasniti od pučkog etimološkog pojma bršljan, pozivajući se na F. M. Appendinia, međutim prevladalo je u novije doba pojašnjenje kako ovaj naziv vuče porijeklo od imenice „streljane – bersaglie“ koja je dugo godina tu nalazila, te je očito i ovdje, kao i kod mnogih kvartova i ulica, i to ime nastalo u puku i od čeljadi.

Središte Pila
„Da, koliko mi je znano, baš po tome, streljana, jer stari bi znali reći kako je bila streljana na Brsaljama, a i u naše doba, nakon što je ukinuta škola „Nautika“ 1953. u toj zgradi bio je jedno vrijeme Centar za predvojničku obuku, a u prizemlju streljana, a na katu se igrao šah, o tome ti tek imam puno epizoda za spjegat’!“ gospar Đuro će, dok se prisjećamo povijesti Brsalja, koje su svakako znane i po kavani koju je tu prvo otvorio 1836. Nikola Birimiša. Službeno ime te kavane se mijenjalo, ali čeljad je vazda zvala „u Birimiše“, kako i danas zna reći pokoji stari gospar Grada. Bila je ta kavana znano okupljalište, posebno nedjeljom popodne, kada bi se tu „preselila“ sva čeljad Grada za uzet’ sladoled, popit kafu, slušat vojničke kapele, ili samo prošetat se i uzet malo arije. O povijesti kavane nekad od čeljadi zvane „Birimišina kafana“ ipak dalje čitajte u sjajnoj knjizi „180 godina kafane Dubravka“ gospara Lukše Lucianovića, jer već odavno, od 1919. ovaj restoran zove se „Dubravka“. Pojašnjene i sjećanja na Brsalje spominje i gospar Đuro Market, koji se sjeća kako je „to bilo središte okupljanja svih, i nas Pilara i čeljadi iz Grada, a posebno navečer, jer je tu svirala „muzika u živo“, tu je stalno bio klavir, svako večer i u vrijeme naše mladosti, netko je svirao. Nekad davno tu je bio i lijepi „paviljon“ u kojem bi se sviralo, a do ne tako davno sve je bilo ograđeno malom željeznom ogradom. Velika zvijezda s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća bio je Stjepo Maslać, koji je kasnije promijenio ime u umjetničko Granada. On je u tadašnjoj „Dubravci“ sjajno pjevao, posebno je volio onu sevdalinku o „gradu Višegradu“. A ime Brsalje, sigurno od riječi „streljana“, jer kao mali čuo sam priče o francuskim strijelcima, Versaljerima, pa je valjda i to sve povezano u taj naziv za naše Brsalje!“

Fontane i spomenici
A Brsalje su znane i po svom prirodnom hladencu, izvoru „žive vode“ koji „svojijem žuborom veseli te…“ na kojem je 1900. znani hrvatski kipar Ivan Rendić učinio fontanu u slavu Ivana Gundulića, koju godinu nakon što je učinio spomenika Dživu i na placi mu, nazvavši ovu na Pilama „Stojna i Satir“ po likovima iz „Dubravke“, fontanu koja je također simbol Brsalja. A o toj fontani ima i jedan dobar škerac,“perfomas“ jedne davne generacije dubrovačkih mulaca! Naime, tamo pedeset i neke prošlog 20. stoljeća njih nekoliko namazalo je medom „onu stvar“ Stojni, skupile se pčele i .. „ona stvar“ je pocrnjela“ Na zaprepaštenje gospođa i gospara koji su tuda prolazili i to zapazili. „Zadugo je stala tako crna jer je od pčela niko nije smio očistit’!“ Gospar Đuro prisjeća se kako bi kao mulci „samo tu se mogli napiti prave, zdrave vode i odnijeti je doma.“ Malo dalje od ove, mala je židovska fontana zvana „Košer“ koju krasi lavlja glava, nekad davno 1420. postavljena prvotno pored Male Onorfijeve fontane, a tu na Pile preseljena sredinom 19. stoljeća odlukom tadašnje austrijske vlasti u Gradu. Odmah pored nje zidić je na kojem je napisana zahvala dubrovačkim braniteljima, mjesto gdje razni uzvanici onako „na brzinu i red radi“ polažu prigodne vijence, ali i mjesto i zidić gdje ponajviše učenici, a i mnogi drugi „lagano naslonjeni“ odmaraju sjedeći i čekajući autobus, te je zapravo „nečija“ odluka da baš tu bude taj natpis zahvale našim braniteljima sraman i nepromišljen čin nekoga tko nema pojma o ovome Gradu i navikama njegove čeljadi. Slično je i sa Spomenikom dubrovačkim braniteljima, koji je ispred tog zidića, onoj „Kocki mora“ u staklu i sa ogledalima na kojima se mladi, a i ostali još jednom pogledaju prije ulaska na Stradun i u đir, spomenik koji odavno ne radi i ne reagira ni na što, pa ni u ove dane kad obilježavamo neke važne datume iz Domovinskog rata, te s pravom i na sramotu nadležnih nosi ime „spomenik palih Windowsa“. I ovo je potvrda koliko su Pile važne, sve je nekako tu, tuda se mora proći. A kad smo već spomenuli sve te fontane, ajmo i onu treću, Amerling/Mihanovićevu dolje u parku u Pilama, koja se zove imenima ova dva dobrotvora, jer Niko Amerling je financirao njeno postavljanje 1902. u parku Gradac, a brodovlasnik Nikola Mihanović financirao je njeno preseljenje 1927. u ovaj park u Pilama.

The post BRSALJE U điru preko Pila sjećanjem gospara Đura Marketa appeared first on DuList.hr.

Još smo na Brsaljama, prije ulaska u Pile. S njih pogled ide na sve strane, u krug; na gužve i autobuse na dubrovačkom prometnom središtu i stalnom ‘čepu’, preko stare zgrade ‘Pošte’ pa na ulaz ili izlaz iz Grada, dalje od Bokara preko Dubravke, ka Lovrijencu i maloj vali s mulom i Penaturom posred nje pa na okolne zgrade, koje su svaka priča za sebe.

Spomenut će Mato Vodopić u uvodu ‘Pilarske pripovijesti’ u svoju ‘Đenevriju’ i mjesto gdje je ‘ona kuća, kako vidiš ju, neugledna je, ali je znatna, sini joj klobuk er je jedna od najstarijeh kuća take vrste u Europi: kuća milostinje, u kojoj sahranjuju se nevina dječica, plod sramotna porođenja’, malu kuću Nautika na Brsaljama koju zovemo ‘nahodište’. Prva takva ustanova u Republici je osnovana još 9. veljače 1432., nalazila se u Zlatarićevoj ulici, tragovi natpisa u zidovima, kao i zatvoreni prozor i vrata još su vidljivi i naslućuju što je tu bilo, a 1. rujna 1687., nakon punih 255 godina, ova ‘milosrdna ustanova’ seli iz Grada na Pile, u ovu malu zgradu, obuhvaćajući i nekadašnji prostorni kompleks znanog nam restorana ‘Ocean’ koji se nalazio iza nje.

Nautika

Vodopić će u svojoj ‘Đenevriji’ naravno spomenuti i ‘Veljačku gostionicu’, kako se u vrijeme radnje ove njegove ‘Pilarske pripovijesti’ zvala zgrada u kojoj je kasnije, od 1852. pa sve do 1953. godine djelovala Pomorska škola, znana nam Nautika, kako se već, ima tome godišta, zove restoran u toj zgradi na Brsaljama. ‘Dakle, nakon zatvaranja Pomorske škole i preseljenja na Lapad, tu je bio centar za predvojničku obuku, u prizemlju streljana kao nastavak te tradicije, a na katu se igrao šah, tu su se okupljali mnogi znani likovi Grada, među njima i redovno veliki Ivo Labaš, inače sjajan šahist. Naravno i mi mulci s Pila, redovno smo tamo navraćali, posebno zimi, kad bi dobivali topli čaj. Prvi voditelj svega toga bio je znani gospar Stjepo Haklička, kasnije dugo godina tehnički direktor Igara. Podvornika, to je nešto kao domar, osoba koja je o svemu brinula, je bilo nekoliko, sjećam se Antuna Žica i žene mu, koju smo zvali ‘Žicura’, pa kasnije i Stjepa Hrnića. Lijepa su to sjećanja, gađali bi u streljani zračnom puškom pa bi išli i na neke obuke, ‘kretanje i orijentacija u prirodi’ naokolo na izlete, tu su bili i ‘izviđači’ jedno vrijeme, imam negdje doma, moram to pronaći, i posebnu diplomu koju sam dobio, valjda za dobro gađanje i snalaženje u prirodi! A jedan od nas mulaca, ‘Ježić Pero dobio naliv pero’ kako smo mu pjevali!’ prisjeća se gospar Đuro Market tih dana djetinjstva na Brsaljama i u Nautici. ‘I ne samo to, taj Centar je imao i svoj projektor pa bi se nas puno skupilo u prizemlju Nautike, i mulaca i starijih, ugasili bi svijetla, sjećam se te mračne dvorane te bi preko projektora gledali ‘filmske trake’, stare snimke s Olimpijade u Helsinkiju 1952., koju godinu iza, valjda 1953., 1954., ma nama to što su ‘stare snimke’ nije smetalo da uživamo i navijamo, kao za gledanja utakmice Jugoslavija – SSSR. Koji je to kazin od navijanja bio!’

Hotel Pošta

Pogledom s Brsalja u krug oko sebe, svako malo zastajemo na nekoj priči, opet kao početni povod još jednoj je biskup i književnik Mato Vodopić, koji
u svojoj pripovijesti o Pilama spominje i nekadašnji dvor, ljetnikovac ili palaču vlastelina Miha Giorgia, kojeg je kasnije 1849. vlasnik Eduard Bona, a u kojoj 1854. Andro Mitrović prvo otvara gostionicu, zatim, negdje oko 1870. manji hotel ‘namijenjen putnicima i posjetiocima Dubrovnika’, nazvan ‘Miramar’, uz reklamu kako se ‘iz hotela pruža vidik na mali gaj nazvan Brsalje ili Bosket’, kao i pogled na more, te da je u blizini kafana, kupalište u Kolorini i postaja za kočije. U iscrpnom Paljetkovom pogovoru ‘Đenevriji’ čitamo i isječak iz novinske bilješke obavljen 1886. u kojoj piše kako se ‘tuže putnici da kočije na Pilama nijesu čiste, a da su kočijaši odviše bezobrazni i da napadaju po desetinu na jednoga putnika!’ Vodopić će pak zapisati o njima ‘… besposlenijeh kočijaša koji se natječu da te povuku do Gruža i dalje, kadgodi s pogibom da vrat ulomiš.’ Tridesetih godina prošlog, 20. stoljeća, kako je zapisao gospar Lukša Lucianović u svojoj knjizi ‘Povijest dubrovačkog hotelijerstva’, u tu zgradu useljava pošta na tek nekoliko godina, da bi se nakon toga opet preuredila u hotel nazvan ‘Pošta’, koji je radio sve do koju godinu iza Drugog svjetskog rata. A onda, opet koju godinu iza, tu je uselio ‘Atlas’. ‘Veliki gospar Grada i rođeni Pilar Vlaho Demović je dao to ime. Zašto? Pa zato što počinje s prvim slovom abecede te kad gost počne tražit agenciju, mi smo među prvima u popisima!’, prisjeća se Đuro Market, nastavljajući sjećanjima i na svoje prve ‘radne’ početke. ‘Nas balicu s Pila koja je prvo radila u ‘Atlasu’, još kao mulci na transportu za aerodrom, zvali su ‘beduini’, jer mi bi nosili sve one kufere našim gostima!’

Tri ulice za u Pile

Nakon ovog našeg ‘kružnog đira pogledom i sjećanjima’ po Pilama, Vodopić nas u svojoj ‘Đenevriji’ pričom odvodi u zamršeni splet ulica dubrovačke četvrti koja se i danas i tada zvala – U Pilama. U naše doba tri su ulice kojima se ulazi
u Pile ili izlazi iz njih, na glavnu i najprometniju cestu i Pila i Dubrovnika, Ulicu dubrovačkih branitelja, preko puta ulaza u Imperial je Ulica Ivana Kukuljevića, po sredini je mala ulica nazvana U Pilama, a prva odmah na Brsaljama, ulica je Svetog Đurđa, nekad zvana i Đurjanova ulica, na početku koje je ‘stara mastionica’, mala kuća u kojoj se prvo činio taj stari obrt po kojem je ovaj kvart i najpoznatiji. ‘Ovo prvo ovdi na desno, s velikom lokvom u pretkuću, naša je stara mastionica, i u doba ove povijesti jedina na glasu…’ zapisat će o toj maloj kući Vodopić. I tu je odavno već neki restoran. A onda niza skaline, eto vas do omiljene pučke crkve Pilara, Svetog Đurđa. Iza nje veća ruševna kuća, u obnovi, ispred nje placeta, ‘poljanica’ kako je Vodopić naziva, a s nje fascinantan pogled, pred vama je mala lučica, po sred nje je muo, male barke vezane za njega, malo dalje u moru su dva Penatura, dvije kamene stijene, manja i veća, vizualno tako blizu kao da su jedna, što se mnogima i čini, pa ih samo i nazovu Penatur, kao da je jedna. O Penaturu će Vodopić zapisati ‘homo na lijevo i evo nas na igalu i prema onomu ogromnomu kuku što izduže se isred mora. Od pamtivijeka nazvan je Penatur taj kuk, jamačno stoga er podnosi bijes silnoga mora, kad uzavri na valove koji se oda nj razbijaju i ne potkopavaju kuće što su na žalu.’

The post ULICAMA MOGA GRADA S Brsalja u Pile appeared first on DuList.hr.

‘Nekad su matere djeci iz Grada znale reći ‘Idi preko Pila, a ne kroz Pile!’ kad bi ih negdje slale, dakle nikako hodit ovuda, u Pile, već glavnom cestom, jer mi iz Pila bili smo na zlu glasu. Vazda bi se s nekim tukli!’ gospar Đuro Market će kad smo niz skale Ulicom svetog Đurđa ušli s Brsalja dolje u Pile.

Srećemo putem stare Pilare, Aco i Vera Novaković, malo pozdrava, malo sjećanja s Đurom, te zastajemo pored Crkve svetog Đurđa.’Na Pilama su tri crkve, u gornjem dijelu je župna Svetog Andrije, na Lovrjencu je mala kapelica Svetog Lovre do koje bi se redovno išlo na blagdan sveca, te ova, Svetog Đurđa, koja je nekako najviše pučka, nas Pilara. Da, na Pilama su i naše dumne, časne sestre Anćele, njihov samostan, učenički dom, njihova crkva preko puta nekadašnje pošte. Kao djeca uvijek smo išli na mise kod njih, jer bi nam one dale i kolača i kavu s vrhnjem. Sjećam se, jednom sam kod njih skupljao lemuzinu, a braća Vidoš mi ubacili koru od naranče unutra te ja dumnama tako vratim, a i ne vidim što mi je unutra! Naravno, imamo mi Pilari i crkvu na Dančama, tamo se najviše išlo za funerala, sprovoda.’ Kratak ulazak u Crkvu svetog Đurđa, iza nje obnavlja se lijepa zgrada, preko puta nje živio je Luko Roki, generacija iz osnovne, odavno već doktor, ginekolog u Zagrebu. I eto nas na placeti, ‘poljanici’ kako je nazva Mato Vodopić, prelijepa vala s lijeve strane okružena Zidinama i tvrđom Bokar, sa desna nebu pod oblake fascinantni Lovrjenac, po sredini muo i nekoliko vezanih barki, te po sred vale kamena stijena u moru, moćni Penatur. Na taj pogled, na tu ljepotu skrivenu od žurbi naše svakodnevnice, zastaneš i diviš se.

Vala u Pilama
‘Znaš li kako ovdje zna more tuć’! Zbog svih tih fortunala Penatur, stijena koja zapravo štiti ovu valu, zvali smo i ‘zločesta stijena’ kad bi kao mulci gledali kako se valovi od nje odbijaju. Taj Penatur je na neki način i simbol Pila, po njemu se nazvao i naš vaterpolo klub, koji je i zaigrao onu prvu antologijsku utakmicu s ‘Jugom’, a kad već spominjem taj naš pilarski vaterpolo klub ‘Penatur’, sjetim se i našeg znanog Pilara, velikog gospara Iva Šiševića, dugo godina kapetana na ‘Jadroliniji’ koji je i srcem i dušom bio vezan za taj naš klub!’, prisjeća se gospar Đuro. Gore, s pogledom put neba, Lovrjenac, simbol i Grada i Pila, jedna od pet većih utvrda Dubrovnika, s malom crkvicom u njoj, posvećenoj svetom Lovri, po kojem je i ova lijepa tvrđa nazvana, a čiji blagdan, 10. kolovoza, je i dan feste Pilara, njihova znana Pilarska noć. ‘Dugo se naša festa održavala baš ovdje, zadnjih godina prebacili su je u Šulića!’ Nekoliko barki je vanka, jaki su ovdje valovi, bacaju ih olako, pa ih je bolje tako izvući, nek’ miruju.

Upravo ovdje, u lučici i na mulu s Penaturom kao scenografijom igrala se ‘Tužna Jele’ Mata Vodopića, legendarna predstava Igara u režiji Ivice Kunčevića sa sjajnom Doris Šarić Kukuljica, Milkom, Krunom i ostalim glumcima. Tu je i ‘Orhan’, vrhunski restoran starog meštra ugostiteljstva Dominka Kuzmana, mala zgrada uz samu rivu i uz šetnicu za Lovrjenac, povijest koje je vrlo zanimljiva. Na starim fotografijama vidimo i kako je u toj zgradi bilo srpsko sportsko društvo ‘Dušan Silni’ za Kraljevine Jugoslavije, a iza Drugog svjetskog rata u njoj je radio znani marangun gospar Ivo Brunsko, o kojem smo pisali u tekstu o Plovanim skalinima, meštar koji je bio najpoznatiji po gradnji vrhunskih kapsa za pokojnike, ali i za sve od drveta. Tu počinju skalini put Lovrjenca, s velikom čašću imenovani po važnom čovjeku naših Igara, Skalini dr. Marka Foteza. Odmah uz njih smješteno je i veselo Sportsko ribolovno društvo ‘Orhan’ koje okuplja jednu od najveselijih balica našeg Grada i Pila i šire. A pogledom na dolje, malo skriveno s tih skalina, ali i te kako vidljivo iz Lučice, u stijenama je utisnuto, ugrađeno dvoje vrata. ‘Velika je povijest raznih događanja i čeljadi skrivena iza tih vrata! U stijeni su učinjeni mali zakloni, korišteni za skrivanje u raznim ratovima, tu je nekad živjela i sirotinja, ali najviše ih koriste ovdašnji ribari. Pile su znane po ribarima, krcato ribe se lovilo, bilo je i barki i ribara i cipola za svakoga!’ gospar Đuro će o njima, uz nastavak ‘ovdje, na ovoj placeti bio je rubinet do kojeg bi mi mulci dolazili po vodu za doma nosit je u romijenči, velikim kantama za vodu, jer malo je koja kuća ovdje imala vodu!’

Zapis gospara Lukše
Naravno, upravo ovdje počinje i priča o Tabakariji! Znano nam je kako je Republika svoju trgovačku moć gradila i na proizvodnji i prodaji sukna, kojeg je uvozila iz unutrašnjosti, a nakon prerade izvozila širom Mediterana, pa i do Engleske, te su upravo Pile bile ‘skriveno’ mjesto gdje se vuna i sukno mastilo i koža štavila. O svemu tome, dakle o Tabakariji i Kolorini i Pilama, kao neki uvod u ovu priču, pročitajmo što je zapisao i jako lijepo sve pojasnio veliki Lukša Beritić; ‘Dubrovačka republika je u nastojanju da što više unaprijedi svoju trgovinu i manufakture razne vrsti osnovala državne radione za preradu vune, odnosno izradbu sukna, a isto tako i privatnicima omogućavala osnivanje takvih manufaktura. Te radionice nisu mogle biti smještene unutar skučenog prostora zidina grada, te su građene u predgrađima. Gradilo ih se dakle na najzaštićenijem dijelu predgrađa, a to je položaj ‘u Pilama’. Bilo je tri vrste takovih radionica, a to su praonice, valjaonice i mastione. Prva takova radionica spominje se već 1398., a već 1416. do 1419. gradi se velika takova radionica sa sva tri odjeljenja, koju 1419. preuzima Petar Pantela.

Uz tu veliku državnu radionu na Pilama, nicale su i manje radionice privatnika. Naročito je veliki zamah imala manufaktura suknarstva, nakon što je 1438. izgrađen vodovod. Težak pak udarac dobila je proizvodnja sukna 1463., kao i 1538., kad su se radi ratnih opasnosti srušila ta predgrađa, te u vezi s time i radionice. Nakon što je ratna opasnost prošla, radionice su se opet izgradile, a 1467. vijeća se o gradnji i treće mastione na Pilama, te se 1492. dava dozvola bojadisaru Radu da na Pilama kod Tabakarije izgradi mastionu, za što mu Republika daje pomoć od 200 perpera. Od tih starih vunarskih radiona u Pilama vrlo je malo sačuvano. Gotovo su sve zgrade nestale, a na njihovom mjestu su izgrađene novije stambene zgrade. Ostaci velike mastione vide se u dvorištu kuće u ulici Marka Marinovića, na broju 2. Ispod Brsalja, (op. danas Ulica svetog Đurđa), a to je bazen u koji je tekla voda iz velike cisterne na Brsaljama, koja je u tu svrhu bila i sagrađena. U blizini je bazena još i teški kameni mužar, u kojem su tukli razne biljne tvari koje su služile za mašćenje.

Za razvitak suknarskog obrta bile su potrebne velike količine kvalitetnog sapuna, država je i tu nastojala pomoći i unaprijediti ovaj obrt, ali to je išlo teže. Tek 1417. pojavljuje se prva državna sapunara, smještena ispod tvrđave Lovrjenac, ta mala zgrada, stari su je nazivali ‘fabrika’ vidi se još na starim fotografijama tog predjela. Dok je novijeg datuma sapunara iza stare zgrade pošte, čiji ostaci ognjišta i veliki presvođeni podrum još postoje. Na istočnom obronku strme uvale Kolorina ispod tvrđave Lovrjenac, postoji nekoliko djelomično u hridine uzidanih presvođenih kućica. Krovna konstrukcija je zanimljivog oblika, sastoji se od tankog svoda, koji je zgora obložen tankim kamenim pločama koje zamjenjuju krov, a tako je udešen da voda vrlo brzo otiče. U tim kućicama bile su radionice za strojenje koža tabakara i kožuhara. Rujevinu potrebnu za strojenje koža stari su nazivali tabak i po tome je naziv Tabakarija. Nakon propasti tih zanata zgrade bivše Tabakarije postale su općinsko vlasništvo, pred konac Austrije i za vrijeme stare Jugoslavije općina je nekoliko tih kućica prodala obitelji Šulić, koji su ih srušili radi izgradnje kupališta na Kolorini.’

The post ULICAMA MOGA GRADA U Pilama appeared first on DuList.hr.

Kako svaka malo jača jesenja kiša zamuti izvor vode u Ombli i dalje živimo bez pitke vode, osnovne ljudske potrebe, u ‘najbogatijem gradu u Hrvatskoj’, kako nam stalno s raznih medija tepa naš Knez od Grada.

I dok svaki malo veći gradić u Hrvatskoj, svakako puno manje ‘bogat’ od našeg grada, ima pročistač vode i njegovi stanovnici nemaju pojma o tome što je to nedostatak pitke vode kao osnovne ljudske potrebe, stanovnici ‘najbogatijeg grada u Hrvatskoj’ redovno poslije svake kiše prate raspored cisterni s pitkom vodom! Posebno stoga jer je u butigama već prvog dana za kupit’ nestalo svih vrsta boca s vodom. Te se cisterne čekaju kao nužni spas. Kao prije ima već 25 godina, za vrijeme rata. Treba li uopće spominjati kako je zaista najteže stanovnicima Grada, onim preostalim unutar Zidina, kada bidone s vodom, ako ih se doma ima, treba uznijet’ do Svete Marije, Pustijerne ili negdje podno Minčete. Zapravo, zbog dugogodišnjeg lažnog obećanja i bahatog napuhivanja, trebalo bi čuvati sve račune za vodu, skupit ih i predati Knezu od Grada! Čekajući lažna obećanja o pročistaču, pitanje je gdje zapravo idu svi ti silni novci koje naš grad zarađuje? Od kruzera, turista, najma prostora, Mercedesa, filmova, kućica… Zar zaista ‘najbogatiji grad u Hrvatskoj’ nije u stanju svojoj čeljadi konačno osigurati jedan obični pročistač vode, kako bi i mi ovdje u Dubrovniku živjeli kao sav normalan svijet 21. stoljeća?

Tabakarija
Od tog ‘ludila’ naše svakodnevnice na sramotu ljudi koji vode ovaj grad, tražimo neki mir i dalje pričom u Pilama. Iz Lučice i spojem na Ulicu svetoga Đurđa nastavlja se Ulica Tabakarija, najduža ulica u Pilama i jedna od dvije glavne ‘pilarske’ ulice, uz onu ‘gornju’ Ulicu Ivana Kukuljevića, koju ovdašnja čeljadi dalje zove po starom imenu Đenevrija. Obje ove ulice paralelne s onom glavnom prometnicom na Pilama, Ulicom dubrovačkih branitelja. Tu, u Lučici podno Lovrijenca i od restorana ‘Orhan’ počinje Ulica Tabakarija, a završava gore iznad Kolorine i Šulića, spajajući se Ulicom don Frana Bulića, pred zgradom nekadašnjeg ‘Suda’, kako je čeljad zove, gdje je zadnjih godina ‘američki fakultet’ i pred zgradom Preparandije u kojoj je odavno IUC, Interuniverzitetski centar, tu gdje su zapravo i granice i kraj kvarta ‘U Pilama’. Ulazeći u Tabakariju, Mato Vodopić u svojoj ‘Đenevriji’ moli svog čitatelja neka ‘zatisne nos, jer je to strujarnica, kućetina gdje kože strujaju se, pa i zato nečista’, naime tu u Lučici nekad je bila ta velika ‘kućetina’, radionica, kožara, u kojoj se ‘stroje’ kože. I naziv Tabakarije nastao je od puka i njegova anegdotičnog nazivlja, ali riječ ili naziv ‘tabak’ nemojmo ovdje vezivati za riječ ‘duhan’, već kao naziv za rujevinu potrebnu za štavljenje kože. Upravo ovdje su s Pelina ‘protjerani’ kožari zbog nesnošljiva smrada koji je nastajao štavljenjem kože životinja. Ulicom Tabakarijom vodi nas i Vodopić, sve do kućica u uvali Kolorini, s druge strane Lovrijenca, tamo pored kupališta Šulić, za vidjet te male kamene kućice koje su ‘pribitak ćebedžija ili bjeljara, kožuhara, tabakara, vunara.’ Ispod tih malih kućica, u kojima već odavno živi znana nam umjetnica i gospođa Jagoda Buić, piše Vodopić kako ‘zja mali zaton Kolorine stisnut otud i odovud od strašno osovjenijeh visokijeh hridi Vješala i Lovrjenca’, te kako tu ima ‘nekoliko prostora zgodnih za sušila vune pilarskijeh bjeljara i ženskoga platna.’

Vješala i Puhalo
Opisujući dalje Kolorinu, zapisat će Vodopić i kako ‘s južne strane Kolorine nekoji je nesprtni nalog kućarica na svod pločama pokrivenijeh. Ove nekad bijahu za službu kožuhara… Sada su kućarice bjeljarske spreme izatkanijeh bijelja i proste vunetine. Pod kućaricam zja mali zaton Kolorine…Ovdje more, izim po jugu, tiho je i zato obljubjeno ljetno kupalište Pilara, a kad umrači bome, i Pilarica.’ Spominje se gospar Đuro Market kako se s hridi, stijene Vješala znalo skakat’ u more, a ime je dobila vjeruje se po tome što se tu roba sušila i ‘vješala’. S druge strane ove vale, zatona Kolorina, još je jedna znana stijena, ‘na jedan kamenomet od kuta Kolorine sa strane Lovrijenca zja u moru pećina. Na ušću joj proteže se kuk koji, dijeleći je u dvoje, napravlja otud i odovud dvoje vrata kroz koja, kada juževina razdraži onaj mali zaton, more buca kroz jedna a izdušuje kroz druga. Od tuda onomu kuku ime Puhalo’. Odavno već s uređenim prilazom, skalinima, skalicama za u more uć’, učinjene su tu i nove kuće, u jednoj od njih živi i naš dragi Joško Juvančić Jupa, ali opasnost kupanja i skakanja u more s Puhala, naravno za južine, i dalje je velika te na to upozorava i jedna mala spomen ploča posvećena mladiću koji je tu stradao. Svakako, stijena ili kuk, kako ga naziva Vodopić, Puhalo, je ‘zgodan preko ljeta djeci da s njega kako njorci na glavu u more skaču, a preko noći ribarima da ribaju na udicu.’
Kolorina
Otkud ovaj naziv Kolorina, kao i svi ti tako čudni, ali svakako originalno pučki nazivi dijelova kvarta U Pilama? Po jednom pojašnjenju, od riječi je colore, prevedeno – boja, jer su se tu mastile, bojile tkanine, a tu je i možda zadnja dubrovačka mastionica obitelji Domić. Lingvisti ipak nisu imali mira te su se pozabavili ovim nazivom pa ima i drugo pojašnjenje ovog pučkog nazivlja, koje tvrdi kako je ime Kolorina nastalo od riječi ‘couleuvrine’, prevedeno – zmija, još u 15. stoljeću, a zbog naziva dugačkih topova za metke od olova, a opet ima i treće pojašnjenje, koje ovaj naziv povezuje s riječju ‘colubra’ ili serpentinastim ulicama, te zaključno, neki ga povezuju i sa riječju ‘calarigna’, grčkog porijekla i značenja ‘lijepa luka’, ali ova tri zadnja naziva ipak su očito manje pučka i životna te naziv Kolorina ipak mnogi vežu za ono prvo pojašnjenje. I za kraj ovog pokušaja pojašnjenja imena Kolorina, neki se pozivaju i na samoga Vodopića te tvrde kako je ime nastalo od kola, plesa ili mjesta gdje se igralo kolo, pravdajući to stihovima iz njegove ‘Đenevrije’; ‘Ide Marko priko Kolorine/ Sukajući crne brke fine/Ide pobro da zavrže kolo’, što po mnogima, a posebno po Pilarima, tek nema veze s ovim nazivom. Ipak, gospar Đuro Market, kao pravi Pilar, naziv Kolorina povezat će, slično kao i Slobodan Prosperov Novak, s lazaretom, ograđenim prostorom koji se nekad davno, u 15. stoljeću nalazio na Dančama, u kojem su svoje posljednje dane provodili oboljeli od kuge i sličnih kožnih bolesti, kao što je i kolera. Zbog opasnosti od te bolesti, na Dančama je učinjen duboki ozidani grob, tragovi kojeg su još tamo vidljivi, kako bi ‘mogao primiti’ sve one koji od ovih bolesti umru, te da smrad od mrtvaca ne bi zaudarao naokolo. Iz tog doba je i ona izreka kako na Dančama ima mnogo mrtvih, puno više nego živih te je stoga tu ‘misao na vječnost sveprisutna.’ Za vrijeme najteže kuge 1483. onima koji su ostali živi nakon boravka od dvadesetak dana u tom lazaretu na Dančama, bilo je dozvoljeno smjestiti se u novu karantenu, u kuću koja se nalazila na Kolorini. Tek ako bi i tu preživjeli i ozdravili od bolesti, mogli su se vratiti unutar Zidina i u svoje domove.

The post ULICAMA MOGA GRADA Tabakarija i Kolorina appeared first on DuList.hr.

Kako maknuti ‘zločince’ iz politike jedna je od najvažnijih političkih zadaća Petrovih Mostovaca. Posljednjih gotovo dva mjeseca samo slušamo o njihovom prijedlogu zakona po kojem se  pravomoćno osuđene osobe ne mogu uopće kandidirati na izborima. Barem ne dok im ne istekne rok za rehabilitaciju. Međutim, do danas još nije jasno kako misle provući taj svoj naum, a da on ne doživi fijasko na Ustavnom sudu.

Nešto slično, manje drastično pokušala je napraviti Kukuriku Vlada još u veljači 2015. godine kada je usvojila izmjene Zakona o izborima zastupnika u hrvatski Sabor po kojemu se između ostalog za zastupnike ne bi smjeli kandidirati osuđeni za zlouporabu položaja i ovlasti. Nekoliko mjeseci kasnije, Ustavni sud je presudio i ukinuo te zakonske odredbe. Neustavnost toga Zakona sud je pronašao u ‘ograničavanju zajamčenih ustavnih sloboda i prava’. Ustavni sud tada je protumačio kako kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti nije najteže u kategoriji kaznenih djela protiv službene dužnosti, za koje je predviđena kazna zatvora u širokom rasponu, od najmanje šest mjeseci do 12 godina.

No Mostovci ne odustaju i proširuju listu kaznenih djela na pedofiliju, kaznena djela protiv spolne slobode, zlouporabe položaja i ovlasti, nezakonito pogodovanje, mito… I svi ljudi s takvim presudama doista bi trebali biti izvan politike, mada još nije jasno kako će to biti upakirano u Zakon, kako bi se zaobišlo da ga i ovaj put ne ‘otpili’ Ustavni sud.

No jedna rečenica iz te rujanske presude je jako znakovita: ‘u javnom je interesu izbjeći aktivnu ulogu počinitelja kaznenih djela u političkom odlučivanju’.

I tu dolazimo do biti problema. Tko nam sve ulazi u politiku, tko u politici pronalazi zaštitu, traži srodne duše, svoje pajdaše?

Bilo bi stvarno idilično da naš sustav vrijednosti, općenito, bude pročišćen od takvi ljudi, da se pravomoćno osuđeni i ne promišljaju baviti politikom. Ali stvarnost je zapravo očito sasvim neka druga priča pa ti i takvi često zauzimaju status idola, lidera i tko zna kakvih sve ne vizionara.

Baš ova priča o Mostovom novom zakonu posebno je aktualna u Gradu. Pa mi imamo pravomoćno osuđenog gradonačelnika. Čovjeka koji je osuđen u aferi Šipan za pogodovanje i zloporabu položaja i ovlasti. I tad, kad je osuđen – pravomoćno, trebao je imati barem malo časti i odstupiti s dužnosti. Ali ne, on je odlučio pomicati granice apsurdnosti i dovesti grad do stanja histerije.

I što dobivamo ukoliko ovakav jedan Zakon bude usvojen u narednim mjesecima? Možemo li očekivati isti scenarij, ocjenu ustavnosti i odluku Ustavnog suda da zakon nije provediv, što znači njegovo ukidanje. I što onda? Baš pred lokalne izbore u kojima će glavna zvijezda biti upravo haenesovac Andro Vlahušić, kojemu će ostati taman toliko vremena za kandidirati se za novi mandat gradonačelnika. Neće mu biti potrebna nikakva predizborna kampanja, jer će se predstaviti kao ‘žrtveno janje’ kojega političke strukture žele udaljiti od vođenja grada u smjeru samo njemu znanog prosperiteta i boljitka.

Sve je to krivo postavljeno! Ako se jedan pravomoćno osuđeni čovjek želi i ima namjeru i dalje kandidirati njemu treba suprostaviti časnu, čestitu, razboritu i sposobnu osobu koja će ga argumentima i djelima maknuti s dubrovačke političke scene. Ali takva osoba najprije treba uvjeriti birače da sve što je dosad radio taj prethodnik bilo je u, i za korist probrane skupine vjernih sljedbenika. Sve dok se ne pojavi takav netko Dubrovnik će biti i ostati Vlahušićeva igraonica.

The post Kako maknuti Vlahušića? appeared first on DuList.hr.

Dobili smo premijera, Sabor je krenuo s radom punom parom, potvrdio nove ministre i krenuo s izmjenama prvih Zakona. Unatoč slutnjama kako smo ostali kratkih rukava i bez ijednog saborskog zastupnika, Dubrovnik je dobio svoja dva narodna tribuna, srđevca među Mostovcima Mara Kristića i hadezeovca Mata Frankovića. Iako je taj dvojac na lokalnoj razini u svojevrsnoj koaliciji, njihovi se stavovi u strateškim pitanjima uvelike razlikuju, a baš na dubrovačkim projektima mogla bi se mjeriti snaga i dugotrajnost vladajućih na državnoj razini.

U jednom bi zasigurno trebali biti složni jer konačan početak izgradnje Pelješkog mosta ne bi smio biti doveden u pitanje, ali dalje..? Što će se događati s projektom golfa na Srđu, marinom u Gružu, gruškim terminalom, Blagaićevim Sestricama?

I tek površnim poznavateljima stavova lokalnih političkih predstavnika ovih pet projekata mogu zagolicati maštu i mogu se razviti različite teorije o tome kako će se koji politički krugovi ponašati, ali i tko će imati više političke mudrosti, taktičnosti i principijelnosti.

Pa krenimo redom, mnogi će ga nazvati kontroverznim, a u stvarnosti je to još uvijek ledina s puno rupa. Nijedne za igranje golfa na Srđu. Srđevci = Mostovci su žestoko protiv projekta. Pokrenuli su upravne sporove i unatoč lokacijskoj dozvoli koju je izdalo Ministarstvo graditeljstva još prije godinu dana, gore se ništa ne mrda. Čak je i Studija utjecaja na okoliš vraćena na popravni. I baš taj Golf na Srđu mogao bi biti prvi uteg nove Vlade, a ne smijemo zaboraviti niti Dubrovački (golfski) dogovor iz 2013. koji je ujedinio hadeze i Vlahušićev haenes. Složno su se založili za prosperitet golfa usvajanjem UPU-a Srđa. Danas je situacija nešto drukčija, složenija, hadezeov Franković i srđevac (zapravo) mostovac Kristić sjede u istim saborskim klupama i bore se za dobrobit grada i građana.

Ništa manje složena situacija nije niti s Pašalićevom Marinom u Gružu. Tom je projektu na 30 godina zeleno svjetlo dala hadezeova Vlada, na samom kraju mandata premijerke Jadranke Kosor, dok je Milanovićeva Kukuriku Vlada potvrdila Franja Pašalića kao najboljeg ponuditelja. Srđevci su lani pokrenuli Ustavnu tužbu protiv odluke Vlade o dodjeli koncesije. Ishod još nije poznat, a želi li se održati mir među vladajućom koalicijom Srđevci bi trebali zašutati, a slijedom toga povući tužbe.

Nova Plenkovićeva Vlada pred sobom ima još jedan vrući dubrovački krumpir. Terminal u Gružu. Projekt je stavljen na čekanje, iako tursko – francuski investitor ima garancije ministra Olega Butkovića (a sve po nalogu bivšeg šefa hadezea Karamarka) kako oko gradnje gruškog terminal ne bi trebalo biti ozbiljnijih prepreka, tek lagano zatišje. I ovaj put Srđevci su bili glasni upozoravajući na koruptivne radnje te nalažući da se zaustave sve radnje oko izgradnje terminala u Luci Gruž dok  Strategija razvoja kruzerskog turizma  ne definira smjer i intenzitet razvoja kruzerskog turizma koji odgovara potrebama grada Dubrovnika i njegovih  građana. Za sad nisu podizali nikakve tužbe niti upravne sporove.

Kod projekta Tri sestrice imamo obrnutu situaciju. Najavljivan od 2010., nije se pomakao s mrtve točke, ovaj Blagaićev projekt tek sad bi mogao doći pod povećalo, tim više što je gazda građevinskog zemljišta na lokaciji Tri sestrice u dobre s oporbenim Sinčićem, dok je baš sam Blagaić donacijom potpomogao Most Boža Pertova na prošlim izborima krajem prošle godine. Zanimljivo će biti svakako pratiti prestrojavanje interesnih skupina oko ovog primorskog projekta.

I na kraju Policija, projekt regionalizacije i ukidanje Policijske uprave Dubrovačko – neretvanske. Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, najavio je preustroj još za prošlog kratkog mandata, tome se usprotivio lokalni hadeze, čiji predsjednik danas sjedi u hrvatskom Saboru. Mato Franković dao je potporu i dvojcu policijskih čelnika, Radibratoviću i Glumcu. A oni, pak nikako ne pašu prvom mupovcu Orepiću pa bi tako Vlaho, zbog dva Tonča, mogao biti kamen spoticanja za naše zastupnike M&M. Em su u koaliciji, em možda ipak – nisu.

Adio vam

The post Prestrojavanje u hodu appeared first on DuList.hr.

Izgleda kao da je netko s prvim danima studenog spustio zastor. Predstava je gotova. Broj slijetanja u zračnu luku se sveo na nužni minimum i tek su rijetki Koreanci i Japanci koji se prošetavaju Stradunom. Drugih nema. A imali smo sjajnu sezonu. Zapravo više nije korektno pričati o sezoni. Odradila se iznimna turistička godina. Sa skoro 3,7 milijuna noćenja, gotovo 2 milijuna putnika koji su prošli kroz zračnu luku, više od milijun onih koji su poželjeli vidjeti grad sa zidina, oborili su se svi dosadašnji rekordi. Brojke su impresivne. Međutim, Dubrovnik može još, ali treba i mali predah, zaslužio si ga Grade! Barem dva-tri mjeseca, za opiturat i obnovit, za napunit baterije i osmislit novu ponudu.
Nego ovih dana više od turističkih brojki pažnju su privukle političke brojke. Novi prijedlozi o povećanju poreza na dodanu vrijednost za turizam i ugostiteljstvo s 13 na 25 posto. Kada razmišljate s digitronom u ruci, kao što to očito radi nova Vlada, najnoviji prijedlozi su logični. Zakrpaj proračun iz stavki koje najviše donose i prebaci tamo gdje stalno škripi i fali. Svoju najnoviju poreznu reformu ministar financija Zdravko Marić obrazlaže kako će podizanjem PeDeVa u ugostiteljstvu pokušati prebaciti dio poreznog tereta na turiste. Međutim, u stvarnosti bi takva odluka mogla biti potpuni promašaj! Sjetit ćemo se svi početka 2014. godine kada je snižena stopa PeDeVea s 25 na 13 posto. Turisti to smanjenje nisu ni osjetili, a o građanima da i ne govorimo. Sve je išlo na ruku ugostiteljima. Kako? Pa uzmimo samo banalni primjer cijene kave, recimo, na Stradunu. Recimo da je kava 2013. koštala 12,5 kuna, a stupanjem na snagu novog zakona kada je smanjen PeDeVe na 13 posto, kava nije pojeftinila na 11,30 kuna, već joj je cijena ostala ista. Ali zato će sada primjenom novog zakona gdje je porez na dodanu vrijednost vraćen na 25 posto, ta ista kava biti skuplja od 15 kuna. I, što dobivamo? Novi val poskupljenja. Ne samo za strance, jer ne piju jedino oni kavu na Stradunu. Banalno znam…
Naravno, taj domino efekt nastavit će se na hotelske usluge i iznajmljivače soba i apartmana, i gdje smo onda? I ovako skupi, postat ćemo najskuplji. A s tim i nekonkurentni!
Jedan Luksemburg ima tek 3 posto poreza na hotelski smještaj i restoranske usluge. Portugal, Belgija i Nizozemska 6 posto na hotelske usluge i do 13 posto, ovisno o zemlji, za usluge u restoranima. Može li se za njih reći da nisu turističke zemlje, da nam možda nisu konkurencija?
Naravno da država mora balansirati i u trenutku kad nekome daje, drugome mora uštipnuti, no je li to potrebno raditi grani koja stvara skoro 20 posto bruto domaćeg proizvoda i vodeći je pokretač rasta BDP-a u Republici Hrvatskoj.
U svemu ovome naš saborski zastupnik Mato Franković mogao bi se naći na mukama. Nije baš da njega netko nešto previše pita u cjeloj ovoj matematičkoj kalkulaciji, ali činjenica ostaje kako se za vrijeme kampanje baš on zauzimao na smanjenje PeDeVea na turističke usluge. Pače, tada je bio mišljenja kako će ‘smanjenje stope PDV-a u turizmu imati niz pozitivnih efekata te će povećati investicije u turizmu kao i reinvestiranje dobiti u nove investicije’. Ali očito je kako stranka ne djeli njegovo mišljenje pa će ubuduće morati svoja razmišljanja ne izgovarati naglas. Eto, nije ni krenuo, a već je jedno obećanje pogazio.

PS. I da, jeste li primjetili nešto neobično na dodjeli nagrada na Danima turizma u Bolu? Koliko je neobično, toliko je u isti mah bilo i nepristojno, a po mišljenju velikog dijela turističke struke okupljene na Braču, i skandalozno. Sve ključne nagrade u turizmu preuzimali su direktori ili predsjednici Turističkih zajednica, samo se u slučaju Dubrovnika dogodio presedan. Po političkom ključu jedan je pročelnik prigrlio dvije vrijedne nagrade krovne turističke institucije. Jer, po čemu bi struka trebala preuzimati nagrade od te iste struke, kad u našem gradu, očito, glavnu i posljednju pa tako i ‘turističku riječ i zasluge’ vode političari i politički namještenici.

The post Opasne igrice appeared first on DuList.hr.

Tišina je ovih dana bila dio naših života, tišina kao bliski srodnik smrti. U tišini i sjećanju smo ovih dana posjetili grobove i sve one nam drage koji više nisu s nama, jer, dok ih se sjećamo, oni su s nama, a kad naš zaborav nadvlada njihov odlazak i smrt im, kad se više ne budemo sjećali onih kojih više nema, tad će smrt i zaborav pobijediti naša sjećanja na sve te drage ljude koji su bili dio naših života.

Smrt ne bira, ‘svi čekamo u redu na nju’, zapisat će Ivo Andrić, a u svom djelu ‘Suze sina razmetnoga’ Ivan Gundulić napisa i ovo; ‘Smrt ne gleda ničije lice; jednako se od ne tlače siromašne kućanice i kraljevski tej palače; ona upored meće i valja stara i mlada, roba i kralja!’

Okupljalište Pilara
U uvali smo Kolorina i dalje, smještenoj između Lovrjenca i stijena na kojima je odavno parkiralište ‘na Gracu’, može i nešto kao – između znanih stijena Puhalo i Vješala, skrivenoj uvali gdje valovi kad krenu nose sve te gdje je znano i za domaću čeljad kultno, malo, ali omiljeno kupalište ‘Šulić’, nazvano po obitelji koja ga je kupila i uredila još davne 1893. godine, o čemu smo već ponešto zapisali u ovom điru. Za razliku od mnogih dubrovačkih plaža i kupališta, još od otvaranja te davne godine s kraja 19. stoljeća pa do danas ‘Šulić’ je zadržao status kupališta namijenjenog isključivo domaćoj čeljadi, naravno ponajviše Pilarima, tu se nalaze svi, godine i status nije važan, tu se održavaju utakmice ‘Divlje lige’ i njihova Vaterpolo kluba ‘Penatur’, i muškog i ženskog, tu se održava njihova pučka festa, Pilarska noć za blagdana i zaštitnika im Svetog Lovre, 10. kolovoza, tu se održavaju sve njihove proslave i feste i druženja, tu, u ‘Šulića’ ponajviše je i nakon svih ovih godina zadržan i održan život starih i pravih Pilara. Odavno već tu je i ugostiteljski objekt, mala betula za domaću čeljad i sve dobronamjerne koji do ‘Šulića’ navrate, zadnjih godina o njemu vodi brigu svakako jedno od najznanijih likova i obilježja života iz Pila, Diana Sinanović. Uz nju, tu se često, a posebno ljeti, okupe sve znani Pilari i likovi Grada, evo spomenimo tek i najmlađeg iz obitelji po kojoj se ovo kupalište i zove, Luku Šulića iz znanih ‘2Cellos’, a možda ipak od svih njih tu je i najpoznatiji Pilar, Joško Juvančić, znani nam Jupa, rođenjem i dušom Pilar, veliki kazališni režiser, obilježje Grada i Igara, koji zna reći ‘biram prijatelje koji kazalište ne spominju i ne opterećuju me tim stvarima!’

Teta Luce
‘U Zagrebu su me prozvali ‘Jupa’, a do tada su me ovdje u Gradu zvali ‘Juva’. Kad dođem ovdje, ja sam samo i jedino – Pilar!’, Jupa će uz pogled na ‘njegove’ Pile, na plažu ‘Šulić’, koja se smjestila između tarace njegove rodne kuće, njegova djetinjstva, mladosti i starosti s jedne strane i ‘apartmana’ gospode Jagode Buić s druge strane te krene pojašnjenje kvarta njegova života. ‘Pile su ti jedna zatvorena sredina, dio Grada, tu između Bokara, Lovrjenca i Gradca. Ovaj dio ovdje, ova cijela uvala zove se Kolorina, naokolo Lovrjenca, tu je kupalište Šulić, po obitelji koja je vlasnik kuće iznad plaže. Ulica do nje zove se Tabakarija, od tabaka kože, koja se sušila svukuda naokolo, po stijenama, na plaži. Tu sam rođen trideset šeste, u ovoj kući koja je tri stotine godina vlasništvo moje obitelji, svaki moj boravak i povratak u Grad značio mi je emotivno vezanje za kuću, ovu uvalu i majku Lucu, koja je tu cijeli život provela. Za sve što sam uradio, najzasIužnija je moja majka Luce. Umrla je u devedesetoj godini, ovdje u Pilama, gdje je i proveIa cijeli život, uvijek brinući samo o meni. Pomagala mi je i financirala moj studij, i to dva, od to malo penzije od koje je u ta teška vremena živjela. A u Gradu je ostvarila jednu veliku pobjedu za koju mnogi i ne znaju; kad je 1977. godine ‘zelena placa’ s Gundulićeve poljane prebačena u Lazarete, ona je skupila potpise po Gradu i vratila je natrag u Grad, gdje joj je i mjesto. Samo to je dovoljno da je ovaj Grad pamti kao ženu koja ga je voljela!’

Igre Pilara
‘Na Pilama je uvijek bio igre, to nam nitko nije mogao zabraniti. To zajedništvo, jer nikada nije bilo socijalnih razlika između gospodske djece i nas, djece radnika meštara. Taj socijalni status je i odredio mentalitet Pilara. Sjećam se tih ratnih i poratnih godina, djetinjstva, tuča s djecom s Prijekog, iza Svete Marije, Iza Roka. Svako malo bi se skupili i u tuču, kamenjima, drugo nismo ni imali. Pilari su uvijek bili po tome na zlu glasu, valjda i sad ima toga. I mene su znali pretući, sjećam se, jednom sam išao sam do tetke na Prijeko, zarobili me, držali zavezanog tri sata, ali, moram priznati, bili su fer, nisu me tukli zavezanog. Tko me zarobio? Braća Jukas su tada bili najopasniji na Prijekom, imao sam čast biti njihov zarobljenik. Bilo je igara tih godina, na frnja, ševe pa ‘penjiga Grge’. Sjajna igra, postavi se kamen pa ga se gađa, tko ti je tad imao drugu igračku osim kamena? Sve se vrtjelo oko njega, i rat i mir. Kasnije u Gimnaziji smo počeli pomalo i raditi, bile su to prve godine Igara, nisam nikada statirao kao neki, uopće me to nije privlačilo, samo sam nosio stolice s pozornice na pozornicu, tu između Lovrjenca i Bokara, oko kuće, pa mi je to sve bila neka igra, neko novo zabavljanje, meni i svih nas Pilara!’ Toliko u Jupinom monologu o djetinjstvu u Pilama, uz još jedan važan dodatak. ‘Mnogi i ne znaju podatak kako je iste godine kad je osnovan Vaterpolo klub ‘Jug’, ovdje u Kolorini osnovan i drugi klub, ‘Penatur’. U ta vremena osnovani su i neki drugi manji klubovi, kao ‘PorporeIa’, ali konkurencija ‘Jugu’ nitko nije mogao biti, on je ipak najvažniji svih ovih godina. Ime ‘Penatur’ su dali po ona dva mala otočića tu pored Bokara, Mali i Veliki Penatur, što nove generacije i ne znaju. Mladi s Pila danas igraju pod tim imenom u DivIjoj ligi, a vaterpolo je obilježio našu mladost i ne samo našu. Ovaj Grad bez tog sporta ne može!’

The post U uvali Kolorina i omiljenom kupalištu Pilara uz Jupina sjećanja appeared first on DuList.hr.

Beskrajna je strpljivost naših sugrađana. Godinama nakon svake jače kiše imamo problema s pitkom vodom.

Pred tri i pol godine sam napisao u kolumni:

‘Andro Vlahušić na nedavnoj je tribini u kinu Sloboda na upit o potrebi izgradnje pročistača vode prokomentirao da bi taj projekt koštao tek desetak milijuna eura i da se za to ne isplati pisati projekt za financiranje iz EU fondova jer – ‘to Dubrovnik može kad god hoće’. Nevjerojatna je nepromišljenost, bahatost i arogancija koja se iščitava iz ovog primjera. Ako je to Dubrovniku ‘sitnica’, kako tvrdi gradonačelnik, kako to da u ove četiri godine ta ‘sitnica’ nije napravljena, i zašto meni draga starija gospođa iz Grada opet mora prokuhavati vodu kao i u vrijeme rata? Kada će potreba izgradnje pročistača vode, a koja se ne vidi tako upadljivo kao i asfaltiranje prometnica na Ilijinoj Glavici, doći na red? Trebalo bi priupitati vrlog gospara tko je i kada u ime građana zaključio da to Dubrovnik neće?’

Sada bi se valjda trebali lupati nogama u guzicu od sreće jer je završen natječaj za izgradnju pročistača.

Dogradonačelnik se hvali da je Grad ‘u plusu’ pedeset milijuna, a nadležne državne službe, umjesto da su osupnute takvim rezultatom, zabranjuju postavljanje ugostiteljskih štandova na Stradunu kako se masnoća ne bi izlijevala u kanalizaciju i time ju oštetila. Odjednom nastaje panika jer na Stradunu neće biti kobasica, a neće biti ni autentičnog božićnog ‘međeda’ koji uveseljava djecu po Stradunu.

Nebitno je da nemali broj restorana u Gradu sve ove godine baca smeće kako stigne, izlijeva ulje u kanalizaciju, postavlja stolove i na za to nepredviđena mjesta. Nebitno je da u Gradu koji je eto u plusu 50 milijuna nema previše osmišljenih sadržaja za mlade ili one starije. Bitno je da se neće moći jesti fritule na Stradunu, jer ne znamo što su prikle.

Zoran Pucarić, PR stručnjak

The post Aut kobasica aut nihil appeared first on DuList.hr.

Vjerujem da ste barem jednom prolazeći kroz neku butigu vidjeli dijete kako vrišti zakačeno za majčinu nogavicu. Taj trenutak pretpostavljam da je svima dobro poznat pa čak i onima koji nisu roditelji. Malo, nestašno, histerično, bezobrazno (kako god ga nazvali) dijete pokušava izmanipulirati svoju majku da mu kupi čokoladu, igračku, ma ono što je u tom trenutku zamislio. Do takve burne reakcije djeteta dolazi jer je mama u jednom trenutku rekla ‘NE, nećeš to dobiti’. I tad nastaje histerija, gdje roditelj, kako se ne bi crvenio i propao u zemlju, popušta.

Takav, samo ispolitizirani igrokaz imali smo protekli vikend u gradu u režiji gradonačelnika Andra Vlahušića. KuČice. Njemu je netko odlučio oteti kuČice i on je stao histerizirati, prkositi, a s obzirom na moć i odlučiti, ako nema kuČica kako ih je on zamislio, ‘kaznit ću vas sve pa neće uopće biti Zimskog festivala’. Grad je, naime, dobio odbijenicu iz Ministarstva kulture u kojoj su obrazložili kako bi ‘ugostiteljske kućice sa Straduna trebalo preseliti na Brsalje, Porat, Lazarete’.

I on je stao dramit, bacat se po podu, vrištat i sramotit nas!

Nego, tko je uopće sumnjao da Zimskog festivala neće biti? Sredstva za Zimski festival davno su osigurana u gradskom proračunu, poplaćano je više manje sve, i unaprijed. Osmišljen je zabavni program, kuČice naručene, zakupci odabrani, štancale su se tone reklamnih materijala. I zar je itko razborit mogao uopće promisliti da bi gradonačelnik čitav projekt obustavio ili otkazao. Htio je na perfidan način skrenuti pozornost na sebe, doći do prime timea na televiziji, potaknuti osrednju manjinu na bučnost i protest, a svoje neistomišljenike ‘upecati’ u mrežu samo njemu dobro znanih smicalica. I onda je krenuo stampedo pa se na društvenim mrežama stvorila nekakva umjetno napuhana histerija. Slična kampanji Hillarice i Trumpa. Zaprepašćujuća je spoznaja koliku su životnu važnost zauzele ‘kuČice, kobasice, uštipci’. A tek komentara u felinijevskoj maniri!: ‘Ukrast će nam Božić’, ‘Božić ćemo dočekati u mraku’, ‘Nina Obuljen nam je ukrala Božić, ministrica je Grinch’, ‘vratite nam meda dušmani’ ili ovo (prenosim doslovno): ‘Aj ti objasni djetetu što je prazan stradun zašto nema meda saonica kućica itd tata jeli neidemo ove godine na stradun itd’. O zaboga bizarnosti, netko će nam ukrasti Božić!? Toliko nagomilanog trasha na društvenim mrežama davno se nije dalo pročitati.

Najveću bljuvotinu ipak je izgovorio sam gradonačelnik Vlahušić kad je odlučio obznaniti svome puku kako će ukinuti Zimski festival jer se njemu digla repica i jer nije kako je zamislio. Rekao je dakle ovako: ‘Ako ovako ostane, nema ni Meda na Stradunu, ni saonica, sve ono što je činilo Grad’.

Pa to je bila izjava za pasti u nesvjest. Medo i saonice su sve ono što nam čini Grad!? Blago onima koji su prepoznali koliko taj čovjek manipulira ovim gradom i ljudima, koliko ga srozava, a nedostatke i komplekse (očito one iz djetinjstva) liječi na svima nama.

Naravno, podsjetit ću kako sam lani bila stava kako mi te kuČice ne smetaju, ali i ne premaju baš previše. Osmišljenim programom, besplatnim javnim prijevozom do Pila i besplatnim parkingom oko Grada, družilo bi se na Stradunu s ili bez ‘kuČica, kobasica, uštipaka’ (ili kako se u nas nekad zvalo, popriguša). Dakako, preko vikenda gradonačelnik se ‘posložio’ pa je u ponedjeljak sa samodopadnim izrazom na licu objavio kako nitko neće odlučivati o našoj sudbini, pa tako ni o kuČicama. Jer Grad to je ON. I svjetina je pala u još jedan disocijativni trans – ‘imamo kuČice’.

U cijeloj ovoj histeričnoj priči jedan je komentar ubo u bit i zaokružio cijelo stanje svijesti i mentalnog sklopa našeg grada. Zato ga prenosim i s njime završavam:

Ježeva kućica: Nakon kiše pijemo vodu iz bidona, kamioni sa smećem zapeli su na granici, ispod Petke na Brsaljama, Elafitima i u Zatonu teku govna, infrastruktura nam se raspada. U zadnji 25 godina nismo uspjeli izgraditi niti jednu montažnu sportsku dvoranu, školu, vrtić, kazalište, koncertnu dvoranu… Tvrđavu Imperijal, simbol obrane Grada, poklonili smo špekulantima, na čelu grada je osoba osuđena za zloupotrebu položaja i ovlasti ali ako ove godine ne bude Meda i kobasica na Stradunu Grad je mrtav

Adio Vam

The post Živjele kuČice, živio Medo, kobasice i uštipci! appeared first on DuList.hr.

Južina je ovih jesenjih dana unijela nemir u dvije uvale u Pilama, smještene s dvije strane Lovrjenca, i u Lučicu i u Kolorinu, te se da vidjet i s Brsalja i gore s Gradca, kako valovi ovih dana njima vladaju.

A koliko te oluje s mora znaju jake biti, potvrda je i podatak kako je 1861. jedna od tih bila toliko snažna da je odnijela i dio Penatura, razbacavši mu dijelove po dnu Lučice. Stjenoviti predio uvale Kolorina, smješten podno Lovrjenca s jedne i podno Gradca, nekad zvano i Borova glavica, s druge strane, pun je malih špilja, malih skrovišta koja su, kako neka stara legenda kaže, ribari iz Pila znali koristiti za skriti se kad bi iznenada u tu valu zapuhala južina i donijela velike valove. U svojoj pripovijesti „Đenevrija“ o Pilama i Mato Vodopić će spomenuti neke od tih skrivenih i malih špilja, s obje strane strmina Kolorine, u kojima se skriva i njegov „negativni“ lik Marko Turko. Do nekih od njih znali bi se iz mora i u pauzi kupanja uz te litice koliko se moglo popeti i odmoriti se od plivanja i igre i klinci iz Pila, kako se prisjeća gospar Đuro Market, „…ali na kratko i hrabro, jer nikad se nije znalo kad će more valove opet donijeti do Kolorine!“

Tvrđa od teatra
Iznad Kolorine znana je i ponosna tvrđa našeg Grada, samostojna i jedina van Zidina, te jedno od obilježja mu, prelijepi i za sve vjekove moćni Lovrjenac, utvrda učinjena na trideset i sedam metara visokoj hridi, početno i u prvom obliku izgrađena na brzinu i u samo tri mjeseca, nekad u 11. stoljeću, u vrijeme sukoba Dubrovnika i Mletaka, koji su sličnu utvrdu radi daljnjih napada na Grad planirali izgraditi na istoj hridi. Stari Dubrovčani su ih na brzinu preduhitrili, a Lovrjenac je dalje dograđivan kroz naredna stoljeća, posebno u 15. i 16., te je nakon Trešnje i djelomičnih oštećenja obnovljen u današnjem obliku u 17. stoljeću. Zbog svoje važne obrambene uloge kroz dubrovačka stoljeća, Lovrjenac je nazvan i Gibraltarom Dubrovnika, a u novije doba, zbog svih predstava Igara na njemu odigranih, posebno zbog više izvedbi „Hamleta“ nazvan je i „dubrovački Elsinore“. Stoljećima se do Lovrjenca moglo samo malim i strmim skalinima iz Kolorine, a od 1933. može se i ugodnom šetnjom, dograđenim nastavkom na skaline do ribarskih magazina u Lučici, dalje ispod borova i čempresa sve do samog ulaza u Lovrjenac, putem koji je učinjen zbog znanog i tada vrlo važnog Kongresa PEN – a, susreta književnika svijeta održanog te godine u Dubrovniku. Zbog tog Kongresa PEN – a uređen je taj novi put, kao i dan danas prelijepa šumica od borova oko Lovrjenca. A taj novi put zove se Skalini dr. Marka Foteza, po velikom čovjeku kazališta i redatelju koji je obilježio Igre i na Lovrjenac prvi doveo kazališne predstave. Istina, Lovrjenac je kazalištu htio namijeniti već Lujo Vojnović, ali gospar Fotez to je i učinio već 1950., u rujnu za prve godine Ljetnih igara, popevši mnoge znane glumce na njegove tri tarace, učinivši od ove utvrde danas i u svijetu poznatu kazališnu scenu, utvrdu od teatra. „Čudesna dubrovačka fortifikacija, Lovrjenac, pretvorena je u ulice i trgove, plesne dvorane i bračne ložnice, samostanske ćelije i mračne grobnice, a sve to bez ikakvih scenskih sredstava!“ zapisao je o Lovrjencu dr. Marko Fotez, po kojem se posve zaslužno zove ulica ili ugodna „skalinada“ za šetnju, koja vodi iz Lučice i iz Pila do ove fascinantne utvrde.

Natpisi
Lovrjenac je znan i po često citiranom natpisu ne baš najvještije uklesanom na njegova mala, vrlo uska i niska kamena ulazna vrata, “Non Bene Pro Toto Libertas Venditur Auro”, natpisu i citatu najčešće prevedenom kao „Sloboda se ne prodaje ni za sva zlata svijeta“, što baš i nije najtočniji prijevod, ali kako je najčešće korišten, tako se i redovno spominje i navodi, najčešće od strane naših političara kad im u raznim prigodama zatreba. Možda bi bolji bio prijevod „Ni za sve zlato ne prodaje se sloboda“? Tko je zaista autor i tko je baš ovaj citat odabrao i uklesao u vrata Lovrjenca, ne zna se i nije zapisano, ali malo je znano kako je sličan citat puno prije spomenuo i zapisao znani bajkopisac Ezop u jednoj od svojih bajki o životinjama. Ovome se natpisu pomalo i rugao i spominjao ga kao primjer pretjerane „citomanije“ velikih misli veliki Miguel Cervantes u prologu svog znanog djela „Don Quijote“, a to je opet nama zanimljivo, jer bi i to mogla biti potvrda kako je kao mlad mornar i vojnik, veliki španjolski pisac možda i boravio u našem gradu, jer se u njegovoj biografiji spominje kako je kao dio vojske slavne španjolske armade u borbama s Turcima ratovao i u Jadrana, gdje je i ranjen. Uz ovaj, još je jedan zanimljiv natpis uklesan unutar ove tvrđe, naime, kako je s razlogom Lovrjenac građen baš na ovoj samostalnoj hridi, kao zasebna utvrda van Zidina koja je u slučaju dužeg rata za dugo morala sama „opstati“, ova tvrđa bila je osigurana sa stalnim izvorom pitke vode. Po sred glave tarace je mnogima znana gustijerna,često i korištena u raznim predstavama, u kojoj je, kao neka igra prirode, zaista pitka voda iz izvora koji izlazi upravo tu, na ovoj hridi. Stoga je i uklesan natpis na latinskom, u prijevodu Antuna Kaznačića iz 19. stoljeća, „Narav tvrđi vodu krati umjetnost je al’navrati. Nek’se ovog iz bunara gasi žeđa nje čuvara“, možda osmišljen od nekog veselog narodskog pjesnika – vojnika, stražara na Lovrjencu.

Gušter
Dakle, po svemu, za vrijeme Republike utvrda Lovrjenac mogla je funkcionirati sama, opstati i za vrijeme raznih mogućih ratnih izdvajanja od Grada. Imala je sve uvjete opstanka u slučaju duže opsade, u mnogim skladištima imala je mjesta za hranu, municiju, barut, a tu je i mala crkvica svetog Lovre, zaštitnika ove utvrde, kao i cijelih Pila. A kad smo već kod natpisa, spomenimo još jedan, svakako zanimljiv jer je napisan na najpoznatijem topu s Lovrjenca, natpis kojeg na žalost više teško da ćete uživo moći pročitati, jedino ako se nekad konačno netko organizira i ohrabri te iz morskih dubina podno Lovrjenca izvadi odavno potonuo znani dubrovački top zvan „Gušter“! Ovaj najpoznatiji i po zapisima možda i najveći top iz vremena Republike učinio je 1537. Ivan Krstitelj Rabljanjin, znan nam kao i osoba koja je učinila još neke topove, „bombarde“ kako su ih tada zvali, kao i mnoga dubrovačka zvona, pa i ona na Zvoniku. Zbog svoje zelenkasto – zlatne boje najveći brončani top kojeg je Rabljanin učinio nazvan je „Gušter“, a zbog svoje veličine i ljepote ornamenata i natpisa bio je ponos Republike, što je bio i razlog da su ga austrijske vlasti željele već 1814. odnijeti u Beč. Zbog nespretnog iznošenja, polomili su zbog toga i glavna unutrašnja vrata, odlučili su ga spustiti na morski splav podno utvrde, ali im se istrgnuo iz konopa, pao i nestao do današnjih dana u morskim dubinama. Bilo je pokušaja da ga se pronađe i izvuče, posebno je to predlagao Lukša Beritić, ali valovi i morske struje oko Lovrjenca učinile su očito svoje, te ga razni ronioci u nekoliko navrata nikad nisu pronašli. Drugi veliki top s Lovrjenca, po zapisima zvan „Gušterica“, kao i mnogi drugi, pa i onaj najveći dubrovački top s Minčete, kojeg su Francuski vojnici zvali „la bella femme“, odneseni su do Beča, mnogi su i rastopljeni i uništeni, a neki i sačuvani u njihovom Vojnom muzeju, ali „Gušter“ je završio a dnu mora. Ipak, ostao je sačuvan zapis s njega samoga ljevača topa, Ivana Rabljanina; “Godine spasa 1537. da Jupiter svemogući po drugi put uništiti želi okrutni rod, tada bih i sam dakako silama svojim bjesnio češće od Jupitera samog silom koju umješno dala je ruka Baptiste. Djelo Baptiste Rabljanina na tvrđavi Sv. Lovrjenca.”

Po naški, bez „i“
Dugo godina svaki dan točno u podne s Lovrjenca bi opalio top, taj običaj trajao je sve do 4. travnja 1911. kad je opalio zadnji put, odlukom tadašnjih austrijskih vlasti. Ne zna se je su li Austrijanci i taj top, nakon što su ga ušutjeli, prebacili do Beča. Inače, naziv ove tvrđe ili utvrde po nekom pravopisnom pravilu trebao bi se pisati sa „i“, Lovrijenac, ali dubrovačka tradicija koja do sebe još uvijek drži u svemu, a ponajviše u izgovoru „svojih“ izraza i naziva, na svoj način „nalaže“ da se ime ove važne utvrde dubrovačke povijesti i izgovara i piše isključivo bez toga „i“, dakle – Lovrjenac. Slično je i sa još nekim našim znanim nazivima važnih mjesta, kao što je Stradun, Minčeta…, gdje će vas također pravopisna pravila upozoriti kako niste točno napisali navedenu riječ, to je nama u Gradu nepojmljivo! Dakle, po naški, Lovrjenac, bez „i“, kako se reče, tako se i piše.

The post O moćnoj tvrđi na visokoj hridi, njenim godištima, natpisima i topovima appeared first on DuList.hr.

I tako smo punih pola godine pred lokalne izbore u svibnju 2017. doznali dobro skrivano, anketama inicirano i samoinicijativno nametnutno ime hadezeovog kandidata u utrci za gradonačelničku fotelju. A tko bi to drugi uopće mogao biti, doli Mato Franković.

Predsjednik Gradskog vijeća, najavio je na obljetnici stranke spektakularno kako se narodu i članstvu obraća zadnji put u toj ulozi, te kako ćemo ga već dogodine zvati gradonačelnikom.

A kako on to misli postići? Naravno, očekuje da njegovi hadezeovci zdušno glasaju za njega, očekuje i još pokoji glas neodlučnih i onih kojima je sadašnji prvi čovjek od grada pošao debelo na nerve. Ali, je li to dovoljno? Franković je jednom bio gubitnik. A krenuti u izbornu utrku iz gubitničkog položaja je jako smjelo i rekla bih suludo.

‘Minimalnih’ petstotinjak glasova koliko je Franković dobio manje na posljednjim lokalnim, prijevremenim izborima 2015. godine mogu 2017. godine biti ogromnih petstotinjak glasova viška za Vlahušića. I neću ulaziti u razglabanja je li grad spreman izdržati još jedan mandat Andra Vlahušića, da bi nakon punih osam trpjeli još nove četiri nepromišljene godine.

Iznenađuje zapravo Frankovićeva voljnost, njegova ogromna želja i upornost da nakon jednog poraza opet ide u istu bitku. Međutim, jesu li volja, želja i upornost dovoljni aduti za pobjedu iz drugog pokušaja? Koliko puta čovjek mora biti poražen da bi konačno shvatio da to nije za njega? Ne radi se ovdje o porazu u sportu, neće pomoći kondicijski treninzi ni visinske pripreme. U izbornoj utrci formu, ili imaš ili nemaš, ili još važnije imaš ono nešto ili toga nemaš.

Možda će neki reći kako je Mato Franković mlad i kako je nešto i naučio ili kako još puno toga može naučiti, ali njemu nedostaje baš toga elementarnog… Jer hvalio se svjedodžbom za koju se ispostavilo da je nema. Gradonačelnik Dubrovnika osim u dobroj formi mora biti akademski građanin, poliglot i ‘multipraktik’. To je onaj minimum, osnovica koju naš grad zaslužuje.

I zašto smo opet dobili za kandidata Mata Frankovića? Zašto mu netko nije prišapnuo da su mu ambicije zadovoljene ulaskom u saborske klupe? Ipak, ono što posebno čudi je spoznaja kako nema još nekog kandidata među hadezeovcima? Nema. No to su opet grijesi Dubravke Šuice, koja je godinama vladala stvaravši oko sebe nisku poslušnika, a ne ljudi koji će jednom biti spremni preuzeti odgovornost. A zadnjih godina, otkako se Šuica preselila u Europu, nije ni vrijedno isticanja neke konkretne političke aktivnosti ekipice koja se postrojila kako bi se jednom, možda dočepala vlasti. A i među njima ima nezadovoljnika, onih koji znaju da se gradu može dati bolje, ali povlače se po principu, ne zamjeraj se.

I nije samo problem u lokalnom hadezeu. Država nam je puna problema, pa se hadezeovci s vrha moraju baviti skrajanjem i prekrajanjem zakona, uvođenjem novih poreznih stopa, jer se moraju boriti za poboljšanje ili barem očuvanje trenutnog statusa. Zato im Dubrovnik nije bitan, što bi mislili o izvlačenju tamo nekog Đura, Pera ili Perice iz svojih redova. Eno Mata, njemu se to ionako da.

A Mato Franković, opet vjeruje u ‘njihovu’ punu podršku. Ustvari, ako prođe Mostov zakon o eliminaciji pravomoćno osuđenih od kandidature za gradonačelnika, gdje se prvenstveno pikira na Vlahušića, hadezeov kandidat bi mogao postati novi gradonačelnik Dubrovnika. Ako se zanemari DeDeeSov, kandidat Mosta, pa čak i esdepeov kandidat za gradonačelnika za kojeg se spominje da bi mogao biti iznenađenje. I? Eto još jedne velike kušnje i dvojbe. Vjerojatno Matu takva pozicija uopće ne bi stvarala nelagodu, jer važno je maknuti Vlahušića. No, kakva je to pobjeda kad uz pomoć zakonske diskvalifikacije ostaješ bez dostojnog protivnika?

Adio vam

The post Iz drugog pokušaja appeared first on DuList.hr.