Kako bi sačuvao jedan stari foto album, „vječni“ i omiljeni tajnik nekad Mjesne zajednice, zadnjih godina kotara Grad, redovni šetač i znani lik đira Stradunom gospar Jozo Glavić na čuvanje mi je dao veliki broj crno – bijelih fotografija koje su tadašnji „komunalci“ snimali 1983. po ulicama Grada, ukazujući i sa njima na tadašnje komunalne probleme i građevinske propuste.

Na žalost, i nakon toliko godina, mnoge stvari se nisu promijenile ni popravile, neki problemi se još uvijek nisu riješili, te i ove stare fotografije pokazuju i dokazuju kako zbog naše velike nebrige Grad polako nestaje i propada. Mnoge od tih fotografija objavit ćemo u „Ulicama“, za početak, kako smo u Palmotićevoj, fotke su iz te ulice.

Gotički mač kao dar
Palmotići ili Palmotta među značajnijim su plemićkim obiteljima Republike, porijeklom su iz Zahumlja, istočne Hercegovine, prvi put se u Dubrovniku spominju 1222. godine. Obnašali su mnoge državne dužnosti, 46 članova ove obitelji bilo je u Velikom vijeću, u Vijeće umoljenih birani su 67 puta, a 34 puta u Malo vijeće, dok su najvažniju dužnost dubrovačkog kneza obnašali 42 puta. Bili su i senatori, diplomati, pomorci, trgovci, poreznici, bavili su se mnogim djelatnostima, ali ipak su najpoznatiji po svojoj književnoj ostavštini. Iza velikog potresa iz 1667. ostali su među zadnje 24 plemićke obitelji, a početkom 18. stoljeća, smrću zadnjeg člana ove obitelji Jelene Palmotić 1709. zauvijek se gasi njihovo ime u Dubrovniku. Prvi važni i znani iz obitelji je zapravo Dživo Palmotić, diplomat Republike kojem je pripala čast da 1466. osobno iz Budima donese ceremonijalni gotički mač, dar ugarsko – hrvatskog kralja Matijaša Korvina dubrovačkom Knezu, zbog čega je i taj mač ucrtan u grb ove plemićke obitelji. Povijesno ipak poznatiji od Dživa je službeni nositelj imena Palmotićeve ulice, Junije Džono, te Jaketa, zadnji muški predstavnik ove obitelji.

Davni likovi ulice
Palmotićeva ulica danas je jedna od „mirnijih“ ulica na Prijekom. Znana nam je u našim svježijim sjećanjima i iz novijih godina po jednom od prvih kafića u Gradu, „Football“ Mladena Radišića, u kojem je svoj „život u kafiću“ započeo Frano Cetinić, kasnije vlasnik kultnog „Talira“ u Antuninskoj. Neka starija sjećanja pamte kako je pedesetih godina prošlog 20. stoljeća u ovoj ulici bio Klub prosvjetnih radnika, tada omiljeno okupljalište ne samo „prosvjetara“ već i ostale čeljadi Grada, do kojeg su navraćali i mnogi kulturnjaci, umjetnici, kao i mnogi znani likovi tadašnjeg Grada. Možda i zbog toga u ovoj ulici i u ovim našim danima žive mnogi znani prosvjetni djelatnici dubrovačkih škola. Mnoge starije gospođe sjetit će se kako je u potkrovlju svog stana u ovoj ulici živjela, a imala i svoju malu krojačku radnju nekad najbolja krojačica u Gradu, prava meštrinja svog zanata gospođa Anka Radić, koja je mnoge krojačice naučila „kako se šiva“. Nekad je u ovoj ulici bila i znana butiga obitelji češkog porijekla Križ, točnije znanog vlasnika i gospara Vencija Križa, koji je uz butigu imao i radionu na Pelinama gdje se češala vuna za izradu tadašnjih madraca, a imao je i radiou na Prijekom, u kojoj se izrađivao vrijedni stilski namještaj, kao i mnogo toga od drveta, a u kojoj su radila i dva velika tadašnja maranguna, braća Čičovački. Uz sve ove velike likove danas davnih godina Grada, starija čeljad zna spomenut i još jedan izraz, bolje reći naziv pomalo i zaboravljen za gornji dio ove, Palmotićeve ulice.

Dame iz Duičine
Čak i razne satirične novine s početka prošlog 20. stoljeća, a bilo ih je tada i te kako, još uvijek su kao sjećanje na neka stara dobra vremena u svojim zgodama i raznim šaljivim anegdotama znale spomenuti naziv nastao i u čeljadi prihvaćen kroz duga stoljeća za gornji dio Palmotićeve ulice. Znano nam je kako su mnoge dubrovačke ulice često nazivane u puku, a samim tim i dobivale svoja imena, po nekim opisnim radnjama, ali i po nekim zanimljivim stanovnicima, po njihovim imenima, nadimcima ili nekoj specifičnosti po kojoj ih se pamti. Tako je i gornji dio Palmotićeve ulice, kad se s Prijekog krene skalinima na Peline, još davno dok se službeno zvala Bajova, dobio naziv Duičini skalini. Za početak, zašto i po kome? Zapisano je kako u Državnom arhivu u Sponzi ima sačuvana oporuka Milosave, žene Junija Duice iz 1457. godine, koja je bila vlasnica čak nekoliko kuća u današnjoj Palmotićevoj, gore pri strmijem dijelu ulice, ispod Pelina. Po toj obitelji nazvana je Duičina ulica ili Duičini skalini. Naredne godine i stoljeća često su znali zapisati kako su u tom dijelu ove ulice, dakle u Duičinim skalinima, živjele prostitutke. Koliko je ta ulica bila popularna u davnih Dubrovčana, možda je i potvrda kako i sam Marin Držić u svojoj „Noveli od Stanca“ spominje Duičine skaline, očito i u njegovo doba znane po tome što su tu živjele žene „sumnjiva morala“.

Dame i vlastela
Držić spominje imena „Perlica, Kitica, Propumanica i Pavica“, koja „k tome penga lice“ koje su možda i bile stvarne u tadašnjem dubrovačkom kurtizanskom ili kakvom već svakodnevnom životu. Točnije, ovu ulicu spominje Vlaho u „Noveli od Stanca“ kad kaže „Činit skakat umije s Duičinijeh skalina/ gamad’ju kako s’ ti“, a Držić zapisuje i seksualnu brojalicu svoga vremena „Gospo, dar/ žita star/ da ti bude/ dobar dan/ a na har/ budi meni/ tvoja stvar“ u „Dunda Maroju“. Iako se krepost smatrala najvećom vrlinom žena, Dubrovačka Republika na neki način je dozvoljavala, možda bolje reći prešućivala prostituciju. „Dame sumnjiva morala“ najčešće su se okupljale u tadašnjim betulama, krčmama kojih je po nekim istraživanjima znalo biti i preko stotinu unutar Zidina. Kako su se muškarci tadašnjeg doba ženili vrlo kasno, u četrdesetoj ili čak i pedesetoj godini života, prostitutke su očito imale i te kako posla, a najčešći korisnici njihovih usluga bili su mlađi vlastelini. „Bolje da su s prostitutkama, nego da siluju neke gospođe“ očito je bio razlog što je vlast dopuštala ili prešućivala bavljenje ovim „najstarijim zanatom“ dama toga vremena koje su ponajviše živjele u Duičinim skalinima, gornjem dijelu Palmotićeve ulice.

The post PALMOTIĆEVA Duičini skalini appeared first on DuList.hr.

Počele su ljetne gužve, normalan jutarnji đir Stradunom gotovo je nemoguće učiniti, tek nekako probijajući se pomalo i ljuto između sve većeg broja naših dragih turista.

Do naše „betule po mjeri“ lakše je Ulicom od polača, između stolova kojih je sve više i više, te se i tuda sve teže normalno „probija“ u đir. A u „Fontani“ sve znani likovi Grada, još se tu skriju za „čašicu ugodna razgovora“. Vanka za stolom znani nam gospar Vlaho Prebisalić, malo priče uz piće i jedna njegova: „Ovi koji žive van Grada više unutra ne mogu, a mi koji smo unutra, više vanka ne možemo!“

Karmen i Frano
Pa opet u đir mimo gužvi, ovaj put Ulicom od puča, do Čubranovićeve, gdje se u hladu i miru svoje galerije „Talir“ skrila Karmen Cetinić, rođenjem Bonačić, nekad dio Palmotićeve ulice, u kojoj je provela djetinjstvo i mladost, dok nije upoznala svog životnog odabranika Frana, dok je davne 1983. bio konobar u prvom dubrovačkom caffe baru „Football“ ispod Prijekog u toj ulici. Naravno, i Frano je navratio do njihove galerije, „ostatka“ i uspomene na njihov kultni kafić „Talir“ u Antuninskoj, te su njih dvoje na neki način i spoj ove dvije susjedne ulice Grada, i nekad i nakon svih ovih godina. O čemu će Frano nego o svom „Taliru“. Sjećanja i služe da bi neke davne zgode, ljudi i mjesta bar na tren oživjeli, te on pokazuje veliki broj starih fotografija znanih i manje znanih likova koji su do „Talira“ svih tih godina navraćali. Ponajviše je glumaca, umjetnika, znanih prolaznika, ali ima tu i političara, njegovih prijatelja nogometaša. Kaže kako mi to sve „posuđuje do daljnjeg“, tisuće slika povijesti „Talira“, samim tim i jednog dugog vremena Grada. Među svim tim sjetnim slikama nalazimo i jednu i te kako davnu i za sjećanja Grada vrijednu fotografiju, ulaz u Antuninsku sa Straduna s natpisom znane nam butige Mirka Zeca. A kako ulazimo u vruće ljetne dane, evo i nekoliko Franovih fotki Grada prije nekoliko godina pokrivenog snijegom.

Đir labirintom
Silazak s Pelina dolje u ovaj dio Prijekog zapravo je pravi mali labirint kojeg čine zadnjih četiri, pet ulica ovog dijela Grada. Palmotićeva ulica zadnja je koja ide ravno od Straduna gore do Pelina, a već negdje po njenoj sredini odvaja se Ulica Mala, sporedna i poprečna na sve ostale obližnje ulice. Ta, Ulica Mala, nekad se zvala i Dujičina ulica, a njom se, tek nekih desetak metara, ide do lijepe placete i spoja dvije naredne ulice Prijekog. Dolje i niže, sve do Prijekog i Straduna, ulica je Od Sigurate, starija čeljad zna je zvati i Ulica od dumana. Tu na toj placeti i na tom malom raskrižju ta ulica i završava, a gore na Peline vodi vas dalje u đir nova ulica prelijepa imena, Plovani skalini. I to nije sve, tu se labirint ovih ulica ne završava! Već nakon nekoliko koraka Plovanim skalinima, novo je odvajanje na lijevo ako idete gore put Pelina, malo i kratko kojim dolazite opet u novu ulicu i na novu veliku i prelijepu placetu. I tu je malo raskrižje ulica, dolje do Prijekog i niže je Ulica Celestina Medovića, nekad znana i kao Fratarska ulica, a gore skalinima počinje nova ulica, Ispod Minčete, koja vas vodi do ove ponosne i po mnogima i najljepše dubrovačke utvrde, čime se i završava ovaj labirint krajnjih ulica Prijekog. Po zapisima onih koji su vrijedno istraživali davne godine nastanka, gradnje i razvoja Grada, posebno ovog dijela, Prijekog, zanimljivo je kako su sve ulice učinjene po nekom planu, ravno, precizno, od Straduna do Pelina, samo je ovaj krajnji dio ostao van tih planova, labirint kojeg čini nekoliko zadnjih ulica ovog kvarta. Razlog je, zapisat će mnogi, mala crkvica Gospe od Sigurate, među prvima izgrađene na Prijekom, oko koje su se i dograđivale i osmišljavale sve ove okolne kuće, placete i ulice.

Kao da je bilo jučer
Prije ulaska u taj labirint ispod Minčete, za sad smo još u Palmotićevoj, uz sjećanja Karmen Cetinić. „Evo, prvo čega se sjetim, moja velika prijateljica Marina Vukašin, na žalost pokojna, živjela je dolje ispod Prijekog, donji dio ulice, a ja gore, skoro do Pelina. Igrale bi se vazda na ulici, kao i sva djeca tada, a kad bi kišilo onda u neke od nas doma, u šufit i izmišljaj igre. Pred veče da bi i dalje bile što više skupa, ona bi kao mene ispratila do doma, a onda bi ja pitala majku mogu li ispratit na se Marinu dolje, a kako nam nikad nije bilo dosta priče, onda bi ona opet išla sa mnom do mene, pa tako sve niz skale, uz skale, ma i četiri, pet puta, dok moja majka ne bi to sve prekinula. I tako i sutra i svaki dan. Vazda smo bile skupa. Ili – tete iz moje ulice! Puno je bilo gospođa u toj našoj ulici, starijih žena, zvale bi ih tete i iza toga ime, teta Kate, teta Rajka, teta Anka, teta Nike… bilo ih je. I mi djeca smo ih jako voljele. Sjećam se i ovoga, roditelji su mi radili, brat u drugoj smjeni u školi, ja sama doma. Nije tada bilo telefona, roditelji te stalno upozoravaju „pazi se ovog, onog“, te i nije bilo lako ostat sam doma. I uhvati te kao dijete neki strah, ali samo izađeš vanka, na ulicu, u đardin, na funjestru i već je tu neka od teta iz naše ulice. Javiš joj se, javi ti se i nekako si miran. Znaš da je netko tu i da te na svoj način čuva i pazi. I još nešto, čišćenje ulice! Ne samo naše, svaka ulica na Prijekom se tada svako jutro čistila. Krenulo bi s vrha, netko bi prosuo bokarić vode, krenuo sa metlom, ide voda niže do novog ulaza, prihvati se, čisti se i tako do dna. Ujutro bi se smeće iznijelo vanka, sve ulice je obišao čistač, sve to pokupio, od kuće do kuće. Ulice su bile čiste i pazilo se na sve, bio je neki red. A onda kad smo malo odrasle, sišle smo i niže na Prijeko, do crkvice Svetog Nikole, tamo bi se okupljali sa svih strana, igralo se, pjevalo, a onda i srednja škola, pa i prvi đir na Stradun. Lijepo je to sve bilo, nezaboravno, evo na tren se vratih u sjećanja i kao da je bilo – jučer!“

The post Labirint ulica ispod Minčete appeared first on DuList.hr.

U utorak smo na Ivanici čuli od gradonačelnika kako ćemo općini Ravno koja nam je u zaleđu, pomoći graditi infrastrukturu. Znate ono, pomažemo susjedima, europski fondovi, zaštita okoliša, zaštita izvora Omble, bla, bla, bla…
Ipak, pomoći ćemo da naši lokalni gastarbajteri mogu jeftino živjeti preko crte, jer kod nas je sve skupo. A onda se pitam, ako nisam vlasnik hotela, koju korist imam od toga? Osim pomaganja susjedima, zaštite okoliša, izvora Omble i bla, bla, imamo li ikakvu drugu korist? O vodi ovaj put ne želim lamentirati, pisao sam već dovoljno puta o problemu pitke vode.
Rekao je gradonačelnik: „Razgovarali smo o sadašnjoj situaciji u gradu Dubrovniku, a pogotovo budućoj. Sada imamo oko četiri tisuće sezonskih radnika u Dubrovniku. Ti ljudi su proleteri odnosno ljudi na cesti. Oni mogu raditi u Dubrovniku, ali ne imati svoj stan u Dubrovniku znači skoro cijelu plaću davati za stanovanje. Policija nam je značajnim dijelom iz BiH, mi smo zainteresirani kao Grad i gradske tvrtke koje također imaju veliki broj zaposlenika iz BiH, Slavonije i drugih dijelova Hrvatske, da ovdje uz rješenje infrastrukture pronađemo povoljne parcele i napravimo jednu socijalnu infrastrukturu. To su su naši stanovnici.“ Da, to su naši stanovnici ali koje ćemo „izvesti u geto, preko crte“.
Postavlja se pitanje koji su nam interesi razvijati daljnje smještajne kapacitete, jer osim opterećenja prostora pitam se tko će tamo raditi? Kakvog smisla ima razvoj ako ovisimo o tisućama ljudi koji će više ili manje trajno nastanjivati granicu s druge strane? Gdje će se njihova djeca školovati? Gdje će se liječiti? Imamo li ideju gdje idemo, u kom se smjeru razvijamo?
Ivanica je blizu Kupara, pretpostavljam da će većina radne snage u tom novom kompleksu obitavati tamo. Sagrade li se kapaciteti na Srđu, ni Bosanka preko Dupca nije daleko. Ali koji je smisao? Zašto sve to radimo? Želimo dodatnu gužvu? Koji je javni interes? Dopustite mi malo sebičnosti, koji je naš interes?
Kamo idemo?

The post Zoran Pucarić: Quo vadis? appeared first on DuList.hr.

Vrijeme ljetnih gužvi već je počelo, potvrda tome već je bila subota iza nas, a onda je na red došla i prvosvibanjska nedjelja na Stradunu, međunarodni praznik rada i blagdan Svetog Josipa Radnika.

Kiša je učinila svoje, neka sjetna i sumorna, ali gužve je ipak i te kako bilo. Kruzeri su već bitno doprinijeli povećanju dosadnih svakodnevnih izvješća o broju turista, „domaćih i stranih gostiju“ kako im „tepaju“ u vijestima. Taksisti, kao čiope kad se naljute, „lete“ na sve strane gradskim prometnicama, motoristi zujaju okolo vas prestižući kolone vozila s obje strane, te kolone stvaraju se zbog autobusa s registracijama mnogih hrvatskih gradova, a grupe izgubljenih turista koje dovoze do Pila u gužvama na Stradunu gledajući put neba sudaraju se s domaćom čeljadi koja pokušava što god i učiniti u svom životu. Uz te sve gužve, na Stradunu se zbio i jedan lijep događaj, maraton veselih i nasmijanih trkača preko Zidina i dubrovačkim ulicama. Sve u svemu, počelo je. Pa nije čudit se komentaru jednog starijeg gospara, redovnog šetača mirnog đira po Gradu, kako od ovog vikenda jedva čeka jesen i prve kiše. Tako je kako nam je, ajmo mi u naš đir. Palmotićeva je zadnja ulica na Prijekom koja vas vodi sa Straduna ravno skalinima gore na Peline. Na njenom početku, već na Stradunu, na lijevo i na pročelju kuće sa brojem 1. u čudnom položaju na samom rubu zgrade prikačen je kameni grb. Radi li se o grbu neke plemićke obitelji ili je i to netko tu postavio nakon Trešnje i suludog grabljenja svega porušenog, što li je već, odgovor ne zna čak ni veliki poznavatelj Grada i povijesti mu, gospar Tomislav Šuljak.

Don Miho Demović
Ali se prisjetio naš dragi gospar Tomislav kako je upravo tu, u toj zgradi na broju 1. Palmotićeve ulice dugo, kao podstanar u malom stanu, živio jedan od najvećih glazbenih povjesničara i muzikologa ne samo u našem Gradu, već i u Hrvatskoj, don Miho Demović. Rođen 1934. u malom mjestu u Konavlima, tada zvanom Mrcine, danas Dubravka, don Miho je kao mlad svećenik pripao Dubrovačkoj biskupiji, od početka svoje službe vezan za glazbu, vodio je crkveni zbor dubrovačke katedrale, što je dugo godina kasnije, po preseljenju u Zagreb, bio i u zagrebačkoj katedrali. Studirao je na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu, studij muzikologije završio 1970. na sveučilištu u Ljubljani, a doktorirao je na temu povijesti crkvene glazbe 1978. u njemačkom Kolnu. Napisao je veliki broj crkvenih skladbi, autor je brojnih tekstova i knjiga u kojima je na osnovnu arhivskim izvora otkrivao i spašavao od zaborava mnoge notne zapise, autore i djela povijesti glazbenog života davnog Dubrovnika, kao i Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva, zbog čega je i dobitnik mnogih nagrada i priznanja, među njima i nagrade za životno djelo Grada Dubrovnika 2007. godine. Autor je izuzetno vrijedne knjige u dva dijela „Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici“, u kojima je istražio veliki broj podataka u prvoj knjizi od 11. do 17., te u drugoj knjizi od 17. do 19. stoljeća o povijesti glazbene kulture i događanja u Dubrovniku tih stoljeća. Svakako su vrlo važna i don Mihova istraživanja bavljenja glazbom, točnije sviranja na crkvenim orguljama i glazbenog obrazovanja u Italiji velikog pisca Marina Držića, koja je objavio 1976. u knjizi „Marin Držić Vidra kao glazbenik“. Uz sve to, možda i najveći značaj glazbenih istraživanja don Miha Demovića je pronalazak Dubrovačkog misala prije četrdesetak godina u knjižnici sveučilišta u Oxfordu. Uz njihovu dozvolu 2011. u izdanju Dubrovačkih knjižnica objavio je pretisak te važne knjige, inače pisani spomenik nulte kategorije, za koju se mislilo da ili ne postoji ili da je izgubljena, dokazavši kako misal potječe iz dubrovačke katedrale. Toliko i ukratko o ovom našem velikom sugrađaninu, tihom, ali vrlo važnom za povijest naše kulture i baštine, don Mihu Demoviću iz Palmotićeve broj 3.

Neparni brojevi ulice
U toj prvoj zgradi Palmotićeve ulice na lijevo, na kućnom broju 1. uz don Miha svakako je bilo i još uvijek ima zanimljivih stanara i likova našega Grada. Spominju se tu obitelji Duggelin, Krstulović, Majer, Miller, ali po popisu najbrojnija je obitelj našeg dragog Zlatka Mičića. Dugogodišnji profesor Pomorske srednje škole, ima koja godina kako je u zasluženoj mirovini, ali i nekad znanog voditelja mnogih zabava za mlade, dugo godina i spikera Radio Dubrovnika, autora kratkog, ali sjajnog filma o povijesti Pomorske škole u Dubrovniku, autora i male, ali vrijedne i sjajne knjižice o povijesti Kluba pomoraca, autora mnogih važnih skripti i knjiga za učenike Pomorske, ali i drugih tehničkih srednjih škola… Ima toga još jako puno što bi se moglo spomenuti vezno za dragog gospara Zlatka Mičića. Svakako i nešto iz ove njegove Palmotićeve ulice, koja zgoda i zanimljiva priča, o čemu ćemo u jednoj od narednih đirata. Za uvod u tu priču tek ova loše skenirana fotka njega kao voditelja neke zabave iz davnog „Lausa“. Dalje, ovom lijevom neparnom stranom ulice, na broju 3. je samo zabilježen Andrija Grgić, ali na narednom kućnom broju 5., gdje je iznad ulaznih vrata postavljena ona prebačena originalna luneta sa palače Braichi – Isusović nakon Trešnje iz 1667., iznova se spominje veliki broj stanara i obitelji. Tu je obitelj znanog nam gospara Jure Medića, zatim obitelj Tabaku, pa obitelj Marka Tomića, također dugo godina profesora Pomorske škole. Dugo godina tu je živio s obitelji znani nam Vlaho Car, generacija iz osnovne škole, koji je završivši škole za pomorca, veći dio radnog vijeka proveo u novinarstvu. Valjda nas je zbog toga još kao osnovac stalno „slikavao“, pa evo jedne njegove davne fotke iz 4c, našeg razreda, a tko je sve na njoj, saznat ćemo u skorom susretu s njim, svakako će i to biti ugodna priča o godinama odrastanja, djetinjstva i mladosti jedne generacije.

Parni brojevi ulice
I eto nas ovom stranom ulice na Prijeko, pa se vraćamo iznova na Stradun, za krenuti desnom stranom, onom s parnim kućnim brojevima. Istina, samo su dva broja u tom nizu do izlaza na Prijeko, jer tom stranom ulice nekoliko je ugostiteljskih objekata, jedan manji hotel i koje skladište. S te strane ulice nekad je bila znana butiga opreme za zaštitu na radu, raznih cipela, radnih kostima, čega li sve tu nije bilo. Na prvom ulazu s desne strane, na broju 2. zabilježene su obitelji Košutić i Krklec, a na broju 4. već je nešto veća gužva, tu su zabilježeni članovi obitelji Šutalo, Belšak, Lazo, Mišić, Nodilo, Vukašin. Tu je živjela Marina Nodilo, rođena Vukašin, drago čeljade koje na žalost više nije s nama, dugo godina voditelj knjižnice IUC – a u Preparandiji na Pilama, autor mnogih lijepih tekstova i pjesama, te velika prijateljica Karmen Cetinić iz njihova djetinjstva na Prijekom. Ovdje negdje, na ovoj strani ulice živio je još jedan dragi lik Grada, koji također na žalost više nije s nama, postolar Žeravica, koji je imao butigu na Zelenoj placi, gore ispod skalina na Jezuite. I tako smo i ovom, desnom stranom, došli na Prijeko, a sad uz skale, na gornji dio Palmotićeve ulice.

The post PALMOTIĆEVA Čeljad donjeg dijela ulice appeared first on DuList.hr.

Prije nego što krenemo uz skaline u gornji dio Palmotićeve ulice, na početku ovog đira prvo ćemo ponešto zapisati o zgradi donjeg dijela ove ulice, koja se većim dijelom nalazi baš na Prijekom, te koja nosi kućni broj 4 i 4a.

Povijest i ove zgrade iz Grada istražila je Ivana Lazarević i zapisala je u svojoj sjajnoj knjizi „Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine“. Ivana će tako zabilježiti kako je ova zgrada zapravo palača obitelji Gozze, te 1817. pripadala je i u njoj su živjeli Luka Nikolin Gozze, žena mu Marija i dvije sluškinje. Luka Gozze sredinom 19. stoljeća seli u Zaton, a u ovoj kući živi i kao vlasnik je upisan Petar Koporčić. Nakon njega Ivana pronalazi jednu zanimljivost, 1892. kao vlasnik ove kuće upisan je znani nam apotekar, farmaceut, ili po naški spičijer Mato Vlahov Šarić. Bio je to Mato „drugi“ Šarić, treći u generaciji obitelji spičijera, unuk znanog i prvog vlasnika najpopularnije, uz onu Antuna Dropca na Stradunu, spičarije, ljekarnice na Zelenoj placi, Mata Šarića. O njemu i zgodama iz njegove spičarije, očito u 19. stoljeću kultnom mjestu okupljanja Dubrovčana, zapisao je puno toga Josip Bersa u svojoj knjizi „Dubrovačke slike i prilike“, koju bi obavezno svatko trebao pročitati. A Mato „drugi“ Šarić ovu kuću, palaču Gozze dalje prodaje 1914. obitelji Svilokos. Ivana će zapisati i kako je ova lijepa palača, koju znana povjesničarka umjetnosti Katarina Horvat – Levaj ubraja među najreprezentativnije dubrovačke palače, izgrađena nakon Trešnje, krajem 17. stoljeća.

O Gradu Iz Lapada
Toliko o toj zgradi iz Ivaninih zapisa, a sad sa Prijekog idemo gore, sve do vrha Palmotićeve ulice. Zapravo, za krenut u priču i sjećanja na ovu ulicu, odlazimo do Lapada i tamošnje istoimene osnovne škole, prelijepo uređene i blistave na sve strane, i do ureda njihove ravnateljice, gospođe Mirjane Kaznačić. I ona je među mnogim prosvjetnim radnicima ove ulice, kojih ima generacijama i godinama, još od vremena kad je u ovoj ulici bio njihov, Klub prosvjetara. Mirjana je profesorica hrvatskog jezika i književnosti, radni vijek je provela u ovoj školi, zadnjih godina je ravnateljica škole, a znamo je još po puno toga vrijednog što čini i u čemu sudjeluje. U Pastoralnom je vijeću ali i zboru Katedrale, u uredništvu je njihova časopisa Naša Gospa u kojem ima i svoju kolumnu, rodom Splićanka, ali inače je porijeklom iz Poljičke republike, na što je posebno ponosna. Mogli bi još puno toga o Mirjani, ali vraćamo se pričom u Palmotićevu, gdje se udala 1986. za svog Iva, pa je „uzburkala ulicu“. Imaju sina Vida, te su na svoj način svakako jedno od obilježja ove ulice. A kako nam se u ovim sjećanjima pridružila i tajnica škole „Lapad“ Nela Mihović, također dijete Grada, koja je djetinjstvo provela u Zamanjinoj ulici, bila je ovo priča o Gradu iz Lapada spominjanog. Gospođa Nela, dugo već tajnica ove škole, djevojački je Jurjević, sestra joj je Maja Kristić, dugo godina osoba zadužena za protokol i što sve ne u gradskoj upravi, te su krenule i mnoge asocijacije, sjećanja, priče, zgode, čeljad, nekad,nekad… Svakako danas sve manje.

Odozgo parnim brojevima
„Još hvala Bogu ima djece koja uzmu bursu i pomognu uz skale!“ reći će Mirjana, dok pokazuje svoje dvije najnovije fotografije iz ulice, snimljene na Cvjetnicu ove godine. Ulica oko nje prostrla se na sve strane, fikusi, cvijeće, zatvorene persijane, te jedna mala čudna građevina, „balatura, to je jedan susjed davno dogradio“, pomalo i jedinstvena, koja također daje draž ovoj ulici. Tu su i lincuni koje nosi vjetar, „lincuni moje drage susjede Dese, uživam kad ih vidim na tiramolima, ulica živne s njima!“ I ova ulica, kao i mnoge po Gradu i ovdje na Prijekom, još uvijek ima svoje čeljadi, ali i tu je sve više apartmana, do kojih se zimi rijetko navraća. Priča o ulici nekad vodi na vrh, na Peline, gdje je nekad živio znani trubač i gospar Grada Nino Obradović s obitelji, te bi se zvuk njegove trube često čuo ulicom. Naravno, tu je djetinjstvo provela i Jelena Lenči, njegova kćer, novinarka Radio Dubrovnika, i sin mu Petar, također sjajan trubač poslom i životom u Zagrebu. Naravno, kad smo već gore na Pelinama, ne može se ne spomenuti bar još jednom i velikog lika Grada, Peru Limunadu koji je tu živio. „Puno je zgoda s njim bilo, ali oni strašni ratni dani jeseni ’91. u skloništu u Minčeti su nezaboravni! Kako je on od ničega nama pravio hranu, pa rakiju od dva, tri ploda nečega, pa… Ma davao nam je nadu u bolje sutra tih strašnih dana, uvijek veseo, radostan naš Pero!“ prisjeća ga se Mirjana. Gore s vrha niže tom odozgo lijevom stranom parnih kućnih brojeva jedno vrijeme živio je i profesor srednjih škola Medvidović, a zadnjih godina tu je s vremena na vrijeme vječni Pero Vićan i obitelj mu. I tako smo sišli s Pelina i do obitelji Kaznačić. Ispod njih su Bonačići, o Karmen smo pisali, dugo je tu živio njen brat Žarko i supruga mu Tatjana, dogradonačelnica nam Grada. „Sjećam se njihove mame, gospođa Katica, krenulo bi to čišćenje ulice, pa te zovu odozgo da je počelo, ide voda, svi peru ulicu, čekaš vodu, prihvatiš i čistiš dalje, i tako do na Prijeko!“

Pa odozgo neparnim brojevima
Ispod Bonačića zatvorena je kuća, nekad je tu živjela obitelj Dujmić, dalje ispod još uvijek su obitelji Bura i Marić, spominje se i obitelj Kolendić, pa opet niz skaline jedna zatvorena kućna vrata. A onda je obitelj znanog nam odvjetnika Dragana Pištala, „njegova djeca vazda mi se nude za nosit burse!“ I dalje, do na Prijeko, obitelj Miloš, pa stan u kojem je nekad davno živio Sule „Linđovac“ Muratović, iza njega kolega mu iz „Linđa“ Đorđe Begu, a sad je tu mlađi Begu s obitelji. I zadnji stan već na Prijekom, neko vrijeme tu je živjela obitelj Leoni, nakon njih neko vrijeme još jedan vrsni prosvjetni i glazbeni djelatni Viktor Lenert s obitelji. Toliko na brzinu, kako se i vraćamo iznova gore na Peline, za krenut’ odozgo desnom stranom ulice, uz neparne brojeve kuća. Na samom vrhu živjela je obitelj Zoković, te Pero i Anka Božović, a ispod je znani nam volat! Unutra je mala placeta, gdje je živjela gospođa Orlić, a tu bi često znao ljeti dolaziti njen zet, znani nam novinar Zvonko Letica. Već duže vrijeme tu živi Ana Žuvela s obitelji. A po pričama starije čeljadi, nekih zapis i sjećanja današnjih stanovnika Palmotićeve, upravo ovdje, u stanovima iza ovog volta, nekad davno živjele su kurtizane, drage dame, te je ovo dio ulice koji je pripadao Duici i zvao se, kao i gornji dio ove ulice, Duičini skalini. Idemo dalje i niže niz ulicu, dolazimo do Mirjanine prijateljice i susjede, vlasnice lincuna sa fotke, Dese Vuleša, ispod je obitelj Rubin, pa Jarak, Borovina, a tu je i Ulica Mala s kojom se ide u labirint ovih ulica dalje do ispod Minčete. A ispod skalinima do Prijekog još su obitelj Dragana Kneževića, te već skoro na Prijekom obitelj pokojnog zubara dr Korića. I tako smo na brzinu prošli, što ne znači da smo se sjetili baš svih i da tu nema još lijepih priča za novi đir.

The post Još ima djece koja uzmu burse i pomognu nam! appeared first on DuList.hr.

‘Ma isto si malo ono zabrljao!’, onako na prvu će mi znani nastavnik Pomorske škole u mirovini, ali po puno toga i znani lik Grada iz Palmotićeve ulice s broja 1 gospar Zlatko Mičić.

A kako mi slično reče i moj dragi školski kolega iz našeg zajedničkog i davnog 8. c naše osnovne škole nekad davno zvane ‘Miše Simoni’ Vlaho Car, a i on je nekad davno – opet dvije riječi koje moraš navesti u sjećanjima – također bio stanovnik Palmotićeve na broju 5, nema mi druge, nego naći se napose s njih dva, u još jednom od naših razgovora. Ovaj put na temu kako je ‘nekad davno’ zaista bilo, što se sve događalo i tko je sve živio u Palmotićevoj, točnije u onom njenom donjem dijelu, od Straduna do Prijekog, na tek nekoliko kućnih brojeva sa jako puno stanova u ponajviše malo kvadrata, ali s jako puno čeljadi stisnutih u njima.

Tihi spasitelj Grada
Dakle, uz sjećanja njih dva, Zlatka i Vlaha, ajmo još malo zastati u Palmotićevoj ulici. Ipak, priznaju mi, ‘zabrljao’ sam malo, kao s kućnim brojem i stanom velikog lika Grada i Hrvatske, don Mihom Demovićem, koji nije živio na broju 1, već na broju 3, u kući koja je u crkvenom vlasništvu i u kojoj je on bio stanar u jednom malom stanu. ‘I onaj grb, na početku ulice, ma mislim da je to grb Palmotta i nije bez razloga tu stavljen!+, tvrdi Zlatko. A stavljen je nakon velike Trešnje iz 1667. pa bi bilo dobro da se netko možda i tom temom pozabavi. Zlatko je do Grada s obitelji, kao mali dječak, doselio 1955. iz Zagreba, u stan na trećem pjanu kuće broj 1. ‘Ovdje je prije nas živjela tetka mog dugogodišnjeg kolege u Pomorskoj, Antuna Česka, koji je baš tada otišao studirati u Zagreb. Sjećam se, ulica je bila puna našeg namještaja, useljavali smo pomalo u novi stan, a među svim tim stvarima bio je i moj mali bicikl, kojeg su djeca iz ulice gledali kao neko čudo!’ Na tom ulazu, na broju 1 živio je i po mnogo čemu vrlo zanimljiv lik Grada, austrijanac Franz Mayer, inženjer arhitekture, i njegova supruga Aleksandra, koja je dugo godina radila na recepciji ‘Excelsiora’. Priča Zlatko kako je gospar Mayer na neki način spasio Dubrovnik od miniranja zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Naime, znao je gdje su sve postavljene mine, koje su se trebale aktivirati pri povlačenju Nijemaca, a kojima bi se porušili mnogi važni objekti. Po nekoj legendi, čak ih je sam Franz Mayer trebao aktivirati i zadnji, nakon toga, otići, što on nije učinio, već je, kako je bio u vezi s partizanima, to odbio učiniti, pokazao je gdje su sve postavljene mine, tim činom spasio Dubrovnik od novih razaranja, te zauvijek ostao živjeti u Gradu i u Palmotićevoj. U tom poslijeratnim godinama sudjelovao je kao arhitekt i u projektiranju i dogradnji nekih važnih objekta, kao Excelsiora, kino Jadrana… umro je ‘malo prije ovog rata!’

Ptice i mirisi kolača
Vlaho Car mi je svoju priču o Palmotićevoj prvo ‘nabacao’ i poslao mailom, ali već to je bila priča puna prelijepih sjećanja i tako divnih životnih detalja na čeljad, zgode, igre… da bi je najradije samo ‘copy – paste’, rekle bi današnje mlađe generacije, objavio u ovom điru. Prisjetio se Vlaho nekih novijih zgoda, posebno svoga djetinjstva koje je proveo u ovoj ulici, godina radosti i igre, poštivanja i zajedničkog života svih iz ulice, izvukavši u svojim sjećanjima ono dječje koje se nikad ne zaboravlja. U razgovoru s njim, prisjetio se još puno toga. Za početak, o gosparu Franzu Mayeru. ‘Mi smo se kao djeca bojali ući u kortu broja 1 jer je Majer imao velikoga psa, njemačkog vučjaka, a korta, za razliku od drugih, uvijek bila zaključana i tu se moglo ući samo s ključem ili kad bi se pozvonilo. U jednoj od soba držao je samo ptice, jako puno ptica! Letjele bi slobodno po toj sobi, bila je to atrakcija, pa bi mi djeca išli te ptice pogledat u Žeravice, preko puta, na broju 2, s njihovih skala. To nam je bilo jako zanimljivo. Žeravice su inače bili dragi ljudi, poznata postolarska obitelj, gospar Niko, supruga mu Lela i sin im Maro, koji je imao postolarsku radnju na Zelenoj placi. Kasnije su se preselili na Posat, ispod Kapelice. Maro je na žalost iznenada umro prije nekoliko godina.’ A onda me moj dobri Vlaho sjećanjima vratio u još jednu lijepu priču Grada i nekih davnih godina, na sam početak ove ulice, dolje na Stradun. ‘Ispod je bila butiga Kraša, ali mi smo zvali ‘u Žile’, kako se zvao poslovođa. Vrata od skladišta su bila na ulicu, a glavni ulaz sa Straduna. Vazda bi gledali u otvoreno skladište i grebali za bombone, jer su uglavnom bili refuzo. I dobili bi uvijek koji bombon. Cijela bi naša ulica mirisala od slatkiša ‘od Žile’. Nama djeci najzanimljivije bi bilo kada bi mijenjali izlog! U izlogu su bile čokolade od kartona ili stiropora ili drva, kako se ne bi pokvarili na suncu, pa bi ih dali nama kad bi ih mijenjali, a mi bi se time igrali i ko fol prodavali.’

Svi se pazili i poštivali
Nakon ove ‘slatke’ Vlahove priče, vraćamo se uz Zlatkova sjećanja na broj 1 i još jednog svakako zanimljivog stanovnika ove ulice. Tu je živio i akademski slikar Eugen Krstulović, ‘jedna njegova slika je i u Klubu pomoraca’ ponosno će Zlatko koji je o tom kultnom okupljalištu napisao malu, ali vrijednu knjižicu, te njegova supruga Nevenka Krstulović, koja je predavala matematiku u nekadašnjoj dubrovačkoj Višoj pedagoškoj školi. A onda je Zlatko spomenuo još jednu stvar koju sam ‘zabrljao’! ‘Na broju 2 nije bio Klub prosvjetnih, već Klub društvenih radnika! A tu je u početku bila smještena i prva udruga muzičara, već tada im je tajnik bio Hrvoje Filičić. Kasnije su prešli na Peskariju pored Kluba pomoraca. Prvi članovi te udruge muzičara bili su Trubaduri i ansambl ‘Dubrovnik’ Duška Asića i ostale sjajne ekipe.’ Spominje se Zlatko i kako je i on bio član zanimljiva kvarteta, ‘Desperadosi’, kasnije su se zvali nešto kao ‘DVD vatrogasci’, a uz njega članovi su bili Kiko Tomassi, Pero Pasković i Zlatko Marčinko. Treba podsjetiti kako je Zlatko Mičić tada, krajem šezdesetih godina, bio znani i sjajni pjevač, ali i voditelj mnogih zabava Grada, te spiker Radio Dubrovnika. Naravno, i Zlatko se prisjetio butige Kraša i poslovođe Nedjeljka Žile, te kako su se i oni, njegova generacija malo starija od Vlahove, grebali bombona i izloženih čoko – kutija od drveta, za vremena njegova djetinjstva. A prisjetio se i požara u ‘Krašu’, ‘planula vatra, svi skočili gasit, a mi djeca gledaj uzet koju čokolatu!’ Prisjetio se i on obitelji Žeravica, te zaključio priču o broju 2 ove ulice, ‘danas je to hotel!’ I na broju 3 danas je hotel, a tu je dakle nekad živio don Miho Demović. Vlaho će se prisjetit’ kako je ‘na broju 3 živjela Kate Perdić s mužem Antom, zet im je Oluja dugo godina direktor nekadašnjeg ‘Dupca’. Ispod su bile dvije žene, zvali smo ih Mljećke ili Primorke, i tu se onda uselio don Miho. Teta Kate je gornje sobe afitavala, pa se mi djeca nismo smjeli ljeti igrat do pet popodne, da nas ne bi polili vodom. Ne samo ona, to je bio tada red u Gradu, popodnevni mir, kad stariji odmaraju, a i mi djeca stojima doma na miru. Tada se to i te kako poštivalo! Sjećam se i kad se uveo drugi program televizije, trebala je posebna antena i onda smo molili tetu Katu da rastegnemo na njen krov kabel, da vidimo televiziju, jer se odozgo vidio Srđ. U nje smo često išli sušti robu. Ma svi smo se tada pazili i poštivali. A ispod nje je bio krojač Milan Ćosić, to je bilo omiljeno okupljalište starijih. Nikad u radnji nije bio sam. Kasnije se odselio u Biograd i žena Pave mu je i danas živa, a kćer mu se udala u Konavle, za Boža Lasića. Do dunda Milana je bila moja soba, a to ti je tek posebna priča…’

The post Sjećanja Zlatka i Vlaha o životu onoga, davno nekad, Grada i Palmotićeve appeared first on DuList.hr.

Grdo neko vrijeme nadvilo se nad Hvatskom. Partizani, ustaše, koljači, vještice i vampiri zaplesali su svoj bal, a takt u pozadini sve jače i glasnije tuče i nema nikoga tko bi ih prozvao i kaznio zbog sveopćeg ‘remećenja jav­nog reda i mira’. Nema nikoga tko bi ih napokon utišao.

Zavladao je apsolutni košmar i nekakva nerealna polarizacija na ultraljevičare i ultradesničare, a ne zna se zapravo ni koja je to obična lje­vica i obična desnica u Hrvata. I onda se stvaraju skupine i strukture koje su za odnosno protiv kurikularne reforme, umjesto da se stvori jedinstveni stav u učinjenom pa i po cijenu dodatnih pre­inaka. Onda su jedni za pravo na život, drugi za pobačaj, a oni prvi u međuvre­menu ‘dilaju’ kontracepcijske pilule i u isto vrijeme pokušavaju ukinuti pravo na izbor. Svi su se stavili agilno braniti ‘svoje’ ideale, mada ih velika većina nema pojma o čemu je zapravo riječ. Maršira se, eno ih predvode kolonu, prosvjeduje se, u prvim su redovima.

U svemu se tome neprestano s oltara upliće crkva (namjerno je pišem malim slovom!). Umjesto da crkva, odnosno svećenici, sluge Božje, izađu pred narod s riječi umirenja, staloženosti i razuma, e oni kao da namjerno dolije­vaju špirita na ionako razularenu masu. Kuda mi zapravo idemo!? Kakvu mi to državu danas imamo?

Sjećam se priča kako su davnih osamdesetih pojedine profesorice trgale križeve s vratova svojih učenika. Tada su im križevi smetali, a danas imamo apsolutnu suprotnost i samo još nije došao trenutak kada će se na ulazu u crkvu mjeriti veličina križa. Onome bez križa ulaz u crkvu bio bi dakako onemogućen.

Jesam, malo sam radikalna, ali imamo i realnih i stvarnih primjera gdje časne sestre dječici u prvom razredu osnovne škole na vjeronauku pokušavaju utuviti u glavu kako je nji­hova prava majka Djevica Marija i da su zemaljske majke njihove zamjen­ske majke. Sve to je bila tema na satu, nedavno, za Majčin dan koji se prema časninim riječima ne bi trebao slaviti jer ‘Boga moraju voljeti više i od svo­jih roditelja jer ih je Bog stvorio, a ne roditelji!’ I to je sat vjeronauka u prvom razredu osnovne škole? To je nešto što bi dijete od sedam godina trebalo i moglo razumjeti?

Na nešto većim razinama govori postaju brutalniji. Ako ne iskaču u medijima kao kakve estradne zvijezde, onda ti isti svećenici, župnici, biskupi i nadbiskupi, imaju toliku potrebu da s oltara prenesu snažnu poruku na nas, njihove ovce. Tako se i uzoriti Želi­mir, bivši biskup dubrovački, danas nadbiskup Zadarski, a uz sve to i pred­sjednik Hrvatske biskupske konferen­cije, dao u nabrajanje kome bi sve tre­balo uskratiti euharistiju. Rastavljeni, nekršteni, oni ponovno civilno vjen­čani, luđaci…, za njih ne bi trebalo biti Božjeg blagoslova. A lopovi i kriminalci, izdajice i politički uhljebnici? Tih se idiličnih likova iz naše stvarnosti sve­ćenstvo ne spominje. Za takve iz njiho­vih usta ne izlaze riječi ukora, dapače podobne strukture veličaju, uvijek imaju stav i političko mišljenje bez da uopće trebaju imati javno pravo na to.

Žalosti što u većinski katoličkoj zem­lji kao što je naša crkva ne uspijeva provoditi jedini dani zadatak, pružati zaklon, krijepiti, davati sigurnost i utjehu duha, već izlazi iz svojih okvira, svaštari, ispire mozak i bavi se jeftinim politikanstvom.

I onda se s pravom pitamo kamo sve ovo vodi? I ne čudi što su glavne teme u Hrvatskoj zapravo neke mar­ginalne, a s ciljem i razlogom prena­puhane, predstavljaju uvijek gorući problem. I naravno da nitko u takvom nebuloznom vrtlogu nema volju, želju ni potrebu smiriti strasti i okrenuti se stvarnim problemima. Okrenuti se čovjeku, poslu, gospodarskom rastu, jačanju ekonomije, budućnosti nas i naše djece.

Ili se moramo pomiriti s činjenicom kako pojedinim strukturama jedno­stavno odgovara ovakva situacija jer samo tako mogu dalje crpiti, krasti i manipulirati?

Adio vam

The post Vještice i vampiri appeared first on DuList.hr.

Do Grada je sve teže i teže, obavljaju se „zaboravljeni“ popravci i razni radovi po prometnicama, „događaju“ nam se razni kongresi, stigli i turisti, poskupilo parking, a gužva ionako na sve strane, te i te kako vrijedi ona „tko se zatekao u Gradu, teško će iz njega, a tko je ostao van Grada, teško će do njega“ do kraja ljeta ili do jeseni.

U tom svemu, nekako se „probismo“ do naše betule „Fontane“ za vidjet koga znanog i čut koju pametnu, kad pored našeg stola, vanka u Ulici od polača, naleti na nas draga nam Iga Muhoberac, simbol kvarta Sveta Marija. Priča nam Iga, onako u žurbi i sa saketima u rukama koje treba odvuć’ do svog doma skalinima gore skoro do Zidina, kako je bila sa zborom „Libertas“ u Vukovaru i kako im je lijepo bilo po veseloj Slavoniji, a na to sve pitam je kako je njena palma u njenom đardinu. Na to zastade Iga, te će onako tužno: „Jadno, sva se osušila!“ Nije čudo, mislim se, vidimo kako se palme suše na sve strane, neka bolest, kažu zove se „crvena palmina pipa“, će ih dobro uništit’, ali ova, Igina palma iz njena đardina, na svoj način ipak je simbol Grada. Te je njeno „oboljenje“ ipak drugačijeg značaja od nekih drugih palmi. Nema slike sa i oko Zidina gore na Svetoj Mariji na kojoj nije ta njena palma, svi koji obilaze Zidne mogli su dirnuti njene grane. Sjećam se kad bi Igin zet Maro išao skraćivati grane, da turisti i ostali šetači mogu mirno proći Zidinama, da im ne smeta u obilasku. A tu, u đardin podno Zidina, kao malu sadnicu posadio je Igin suprug Bodo kad su se vjenčali, kao svoj „miraz“, dotu ili prčiju, doselivši se u Grad iz svog Gruža. Ima tome godišta! Rasla je i prerasla Zidine, a na svoj način bila je simbol i njih dvoje, njihove ljubavi, braka, života. Kakva je ta njihova palma ovih dana vidimo na fotkama koje je za ovu priču i s povodom slikao Igin zet Maro Matović, na čemu mu hvala, a uvijek nasmijana Iga na to će, krenuvši dalje „uzaskale“ put Svete Marije: „Palma je usahla, ali naša ljubav nije!“

Rijetko van Grada
A mi smo još uvijek u sjećanjima Vlaha Cara na djetinjstvo i neku davnu čeljad iz Palmotićeve ulice. Sjećanjima stigosmo i do broja 5. gdje je nekad Vlaho živio, te krene njegova priča. „Iznad mene na tom ulazu živjela je Nikica Radoničić, majka poznatog Ante Radoničića, godinama direktora u „hotelskome“, a žena mu je i nama predavala fiziku u Osnovnoj školi „Miše Simoni“. Oni su tu prije živjeli i onda se preselili u Lapad. Do tete Nikice još uvijek sa suprugom Marijom živi Jure Medić, poznati meštar za, kako bi on govorio, “makinje za pisanje i šivanje“. Bio je šef u nekadašnjem „Metalu“, u odjela koji se tada zvao „Precizna mehanika“. Nije bilo one stare dobre pisaće makinje, na kojoj više nitko i ne kuca, koju on nije znao popravit! Svi su ih tada nosili njemu, u „Preciznu mehaniku“, kako se tada zvao taj odjel, a on bi je do kraja rastavio i sastavio, u djelić, i naravno popravio. Tako i makinje za šivanje, veliki meštar je bio dok se tim bavio. Njegova kći Tereza, s kojom sa odrastao i za života smo veliki prijatelji, udala se u Zaton, preziva se Vodnica, te Jure ima četvero unučadi i jednoga praunuka. Iznad mene živjela je teta Jele Hauser, do nje znani gospar Stevo Rubešić sa svojom ženom Jelicom. Stevo je bio šef u „Manona“, nekad znanog okupljališta čeljadi Grada. Bio je pravi gospodin, uvijek prvoklasno obučen , a pričao je kako je mogao kupit neku kuću na sadašnjem Vojnoviću za malo novaca, ali da su ga “smeli” kako to nije u Gradu i je li normalan to kupit, pa je odustao. Inače bilo je tih priča o Gradu i onome ostalom, van Grada. Sjećam se kako je tete Jele i još neke gospođe, kada bi uveče sjedali vanka i pričale na ulici, a mi djeca ih slušali, kako se ne sjećaju da su ikad bile dalje od „Okružnoga“. Jedna od njih čak nije bila sigurna jel’ bila na sprovodu u Mihajla ili negdje drugo, pa su se druge čudile kome je ona tamo imala za poć’ na sprovod, da sigurno laže. Tako je to bilo, sve im je bilo u Gradu i do najdalje se hodilo do tadašnje bolnice, Boninova i Okružnoga. Ma, kad bi pošle šetat do Svetog Jakova o tome bi pričale danima iza, kao kako su i koliko daleko išle. Svaki izlazak iz Grada bio je rijetkost i nešto za ne vjerovat!“ Vlahova sjećanja puna ovih lijepih detalja života Grada nekad, koja mi je prvo poslao mailom, a kasnije iznova prepričao, najradije bi zaista samo „copy – paste“ ubacio u ovaj đir.

Kafići mijenjaju život
Sjećanja idu dalje, uz Vlaha uključujemo i sjećanja Zlatka Mičića, još smo na broju 5. gdje je u potkrovlje živio Niko Tomić, sa ženom Katom i sinom Markom, dugo godina profesorom Pomorske škole, koji je i danas tu. Njegov otac Niko je radio u podrumu za vino na Prijekome, na dnu Antuninske, okupljalištu mnogih. Prelazimo na drugu stranu Palmotićeve, s parnim brojevima, na broju 4 je živio dundo Niko Vukašin, znani pekar, žena mu Kate rođena Mišić, te njihova pokojna kćer Marina Nodilo, „uvijek tiha i mirna, jako draga osoba.“ Prisjećaju se Vlaho i Zlatko kako je na broju 6, uvijek živjelo dosta ljudi. Na prvom katu je živio Ivo Lazo sa svojom obitelji, sin Nikša i sad je tamo sa svojom obitelji, iznad je bila gospođa Jelka i muž joj Ivo Radovan, njihov sin je gospar Tonći Radovan, jedan od dugogodišnjih direktora u „Atlantskoj“, a sada umirovljenik i aktivni pjevač u crkvenom zboru Svetog križa u Gružu. Iznad njih je bila brojna obitelj Alojzija Belšaka. U prizemlju broja 6. bila je mala trgovina tvrtke „Uzor“ iz Splita u kojoj su se prodavala radna odijela. Mala butiga, ali uvijek puna ljudi iz hotela, tvornica koji su dolazili probati uzorke, pa su ih onda dobivali direktno iz tvornice na svoja radna mjesta. U prizemlju te kuće sedamdesetih godina otvoren je kafić „Futbal“, jedan od prvih u Gradu, kojeg je držao tada poznati nogometaš Dinama Branko Gračanin. „Bio je to jedan od prvih Zagrepčana koji su započeli biznis u Dubrovniku“ reći će Vlaho. Nakon Gračanina preko puta je otvorio kafić „Papagaj“ Mladen Radišić, kod njega je radio Frano Cetinić koji je živio u ulici iznad Prijekoga. „Dolaskom kafića u ulicu sve se promijenilo. Život je postao katastrofa, jer bi se po cijele noći pilo i bančilo, pa se više nije moglo mirno spavat. Ma i prekopodne isto tako. Uveče se više nije moglo sjedat po skalinima i na štokelama na dnu ulice ispod Prijekoga, a nas djecu nisu mogli hranit za objed vanka na skalinima, jer su ih zauzeli gosti kafića. Inače djeca bi bolje pojela vanka na skalinima, nego doma za stolom. Zaludu su okolni stanari činili sve kako bi rastjerali goste, polijevali vodom, zvali policiju, ostavljanje razne “šporkarija” ispred vrata po noći i slično, ali život je postao nesnošljiv. Moj otac Niko znao bi noću otić’ na Bužu i u autu na miru spavati, a moj krevet je bio pored vrata „Papagaja“, nekad ne bi oka sklopio cijelu noć. Čeljad Palmotićeve, uz Boškovićevu i tamošnji prvi kafić “Laus” prvi su osjetili “blagodati” turizma koje sada osjećaju gotovo svi stanovnici Grada!“ prisjeća se Vlaho.

Opklade i kamenice
Prije tih kafića u tim prostorima bila su dva znana okupljališta čeljadi. Gdje je bio kafić „Papagaj“ krojačku radnju držao je Milan Čosić, a gdje je bio „Futbal“ prije je bila mala konoba ili krčma koju je držala teta Kate, tu se mogla pojest dobra marenda, kuhano jaje, slana srđela, pa čak i pravi objed, zelena menestra, gulaš, tripice, grah, bakalar i slično. Uz mnoge druge, tu je često dolazio poznati nam lik Grada Zvonko Regjo, djed našeg „osnovca“ Zvonka Doke Kajtnera, tada najjači i najveći čovjek Grada, koji je vazda činio škerce i koji je mogao najviše od svih pojest. „Kako doma nije smio puno pojesti, ljutila mu se žena Maruška kako je debeo, donio bi on do teta Kate i što god ribe što bi uhitio ili čega li već da mu ona to spravi!“ Naravno, o „Zvončici“, kako su znali zvati dunda Zvonka Regja, a tako se zvala i njegova mala barka koju je vozio samo na vesla, i njegovim škercima smo pisali u điru ulicama na Svetoj Mariji, gdje je živio. Prisjetio se Vlaho jednog njegova škerca, kako su se mnogi šale radi znali kladiti na temu koliko zaista „Zvončica“ može pojesti, jednom je pala opklada da može pojesti čak 500 kamenica! I krenu put Stona dva kladioničara i Zvonko, naruče kamenice i krene marenda, jedan tvrdi da će ih Zvonko pojesti i preko 500, drugi tvrdi kako nema šanse za to. Uz opkladu, onaj koji izgubi, sve plaća. Zvonko pomalo uz vino gustira kamenice, i njih dva uz njega pomalo, broje i pobrkaju brojke, jedan će da je Zvonko pojeo 272, a drugi da je pojeo 273 kamenice. Posvađaju se oko brojki, a Zvonko će na to „Ma šta se svađate, ajmo iz početka!“ Legenda kaže kako je nakon te svađe pojeo točno pet stotina kamenica, dakle, ukupno… A onda se Vlaho sjetio još nekih priča iz djetinjstva…

The post Prvi smo osjetili ‘blagodati’ turizma! appeared first on DuList.hr.

Priču iz Palmotićeve ulice privodimo kraju još nekim sjećanjima pripadnika naše generacije i našeg nekadašnjeg „C“ razreda naše nekadašnje osnovne škole koja se nekad zvala „Miše Simoni“, našim Vlahom Carem.

Nevjerojatno je kako tek neki mali detalj u toj našoj priči prisjećanja vrati ta naša sjećanja do u detalj, vrati scene, imena sudionika nekog događaja, neke igre, vrati nam neki trenutak davni, koji kao da je iznova proživljen. Vlahu je potrebno baš toliko malo, tek neko ime, nekih detalj i njegova priča krene. Za sam kraj ovih prisjećanja Vlaho se vratio u nekadašnje igre djece Grada, kako reče i napisa Zage naša iz dalekog Beča „nas djece onoga Grada“, kada je skoro pa svatko iz našeg razreda živio u nekoj od ulica našega Grada, ili možda tek malo dalje, na Pločama ili na Pilama.

Na puca
„Uvijek smo s djecom sa Široke i Iza Roka organizirali turnire „na puca“, naše igre koja je bila jedna od najpoznatijih u i po Gradu. Puce su se nosile u školu, a za dobru pucu, „napadača“ kako smo je zvali, trebalo je u “prelaznom roku” platit čak i po 20 frnja. Da, treba znati kako su uz puce, frnje bile jako popularna igra, bar nas muških. Nema dana kad ne bi pošli u Marćela u Lučaricu vidjet da li su došle nove puce s kojima se moglo igrat. Maro Žeravica, danas pokojni, bio je jedan od najboljih igrača na puca naše generacije“ prisjeća se Vlaho prisutnosti naše generacije u velikoj i originalnoj igri „na puca“ djece raznih generacija Grada. I nastavlja; „Na Prijekome se redovno igralo nogometa, a i košarke je bilo isto na Prijekome. Koš nam je bio okapnik, nastrešica na vratima u pokojne tete Luce Radin, nedavno je umrla, i muža joj Pera. Ta je nastrešica bila najniža, a najšira od svih na Prijekome, pa smo, kad smo uzrasli, mogli čak i zakucavat. Možeš mislit’ koja je to naša sreća bila! Na dnu Antuninske ulice, prema Prijekome, bilo je omiljeno sastajalište nas djece iz svih tih okolnih ulica. Tu bi se do kasno naveče sjedilo i pričalo. Ne znam, iskreno i ne sjećam se da su nas stariji ikad trebali zvat da je kasno, da idemo doma, jer su i oni bili do kasno vanka i sjedali po skalinima ulica. Nije tada bilo opasnosti od auta, motora i čega li već slično, a u ta doba svakome mladiću iz Grada, ma svakome iz Grada, san je bilo imat barku u Portu. Rađe jednu barku u Portu nego deset auta van zidina. Što će nama auto tih godina, kad nam je sve tada bilo u Gradu!“

Na frnja
„Ne znam zašto, ali nama djeci iz Palmotićeve, strašno je smetalo zašto je u našoj ulici po sredini skalin kad ga ni ulica Sigurata ni Antuniska nisu imale. Ne znam zašto, ali nam je to strašno smetalo, a drugi su nam se čak i rugali. Zbog tog skalina posred naše ulice! Mi s ove strane Prijekoga imali smo jedan strašan hendikep u usporedbi s drugom djecom Grada, onima iz Karmena, sa Svete Marije ili s Pelina, mi naime nismo nigdje imali komadić zemljane podloge za igrat „na frnja“. A i to je bila jako omiljena igra djece Grada. Najbliže nam je bilo zaigrat „na frnja“ na Pelinama, gore ispod Minčete, iako su najbolji tereni bili na Peskariji, tamo između barki koje su u to naše vrijeme bile izvađene vanka, tamo gdje je sad Lokanda, ili s druge strane, gdje je restoran Poklisar. Znali su se i te kako najbolji tereni s pravim rupicama u zemlji, a najbolje frnje su bile porculanke, one od punog porculana. Takva frnja se mogla zamijenit za najmanje deset „talijanki“, to su one sa tri lista unutra stakla zbog čega smo ih tako zvali, a opet dalje u tim „zamjenama“ jedna talijanka mogla se zamijenit za deset „naših“, kako smo ih tada zvali, jer su bile sa šest listova unutra u staklu, kao grb nekadašnje države. Tko je od nas imo porculanku u špagu, taj je bio najveći frajer među nama! Porculanka je bile pola pobjede, toliko je bila dobra i tako se dobro s njom igralo. Istina, pomalo sam nakon svih ovih godina zaboravio sva ta naša pravila, ali koliko se sjećam bile su dvije igre, prvo je išlo gađenje, pa tko čiju pogodi, nosi je, a druga igra zvala se „na trokuta“. Stavili bi sve frnje u trokut, pa tko koju izbije, nosi je sebi!“ – sjeća se Vlaho tih legendarnih igara našeg djetinjstva.

Luneta ponosa
A nakon dječjih igara, dođe mu u sjećanje još nešto važno za njegovu, Palmotićevu ulicu, kao za neki kraj priče o ovoj ulici. „Mi sa kućnog broja 5. uvijek smo bili ponosni na taj reljef, kip, lunetu, kako li je već zvati, koja se nalazi iznad ulaza u našu kuću, pogotovo jer su vodiči kod obilaska Grada uvijek zastali na vrhu ulice, tu na Prijekome, te govori strancima o tom kipu, luneti, reljefu. Tad su goste vodili po Prijekome i zastajali na dnu svake ulice, posebno ispod one stare loze, te bi o svakoj ulici na Prijekom imali neku svoju priču. Sada ih tuda više ne vode, jer ne mogu proć’ od stolova. Sjećam da je tada netko iz naše ulice, valjda tko je znao strane jezike, slušajući ih s prozora, „šizio” jer je svaki vodič o kipu, luneti na našem broju 5. govorio neku svoju, često krivu priču, pomalo lupetajući i godine i porijeklo i što sve ne, vezano za taj kip. Ali, mi smo se kao djeca uvijek hvalili kako je baš u toj našoj kući rođen veliki Junije Palmotić, jer je na našoj kući bio njegov spomenik – grb. A tako se i zove naša ulica. Vjerovali smo da je tako, a nitko od druge djece nije ni sumnjao u našu priču!“ završi Vlaho svoja sjećanja na Palmotićevu ulicu u kojoj je proveo djetinjstvo i lijepe godine odrastanja. Tako i mi dođosmo do kraja te priče o ovoj ulici, sjećanjima, čeljadi, zgodama iz nje i nekim davnim danima i igrama „djece onoga Grada“, danas već tako davnog i po svemu tako dalekog vremenima u koja smo se ovim sjećanjima vratili. Tko zna, možda zbog nekoga ili nečega iznova navratimo još do Palmotićeve, kao što ćemo na kraju ovog đira vratiti se bar na tren do Nalješkovićeve ulice, a sve zbog jedne stare fotografije, koju je u svom obiteljskom foto albumu pronašla nekadašnja stanovnica te ulice, gospođa Blaženka Šeparović. Istina, stara slika, malo mutna, ali vidljivo kako je ulica puna zelenila, cvijeća, fikusa, čega li već, puna čeljadi po skalinima, u điru i vanka. Kao što su sve ulice na Prijekom, a i širom Grada nekad bile.

The post Igre djece ‘onoga’ Grada appeared first on DuList.hr.

Negdje na pola puta Palmotićeve ulice, uza skale na lijevo ili niza skale na desno, kako vam drago, skreće se u Ulicu Mala, kako bi se reklo po naški u „Malu ulicu“, ulicu koja ide smjerom istok – zapad ili obrnuto, suprotno svim ostalim ulicama na Prijekom, koje idu drito jug – sjever sa Straduna.

Ta Ulica Mala nekad se zvala Dujičina ulica, a od 1912. nosi današnje ime, te zbog tog svog imena ili naziva upada u onih nekoliko ulica Grada, kao što su Puzljiva, Grbava, Pobijana, Prolazna, Tmušasta… nazvanih od puka, od čeljadi Grada po onome što ih čini karakterističnim i originalnim u svakidašnjem životu. Mala je jer je kratka ili duga samo deset metara, što je čini možda i najmanjom ulicom Grada. Po službenom popisu u njoj nema stanovnika, iako u njoj ima ulaznih vrata u nečiji dom, a kamena ploča s natpisom i imenom ove ulice još uvijek nosi trag nekog od gelera kad je ovaj dio Grada bio razaran u Domovinskom ratu.

Iz Male u labirint

Nakon tih desetak koraka Ulicom Mala kojom se odlazi iz Palmotićeve izađe se u Ulicu od Sigurate, zapravo i skoro na sam kraj te ulice, jer koji skalin prema gore ulazi se u Plovane skaline, još jednu od ulica nazvanu od čeljadi Grada, a Ulica Mala uvodi nas u taj labirint ulica skrivenih podno velebne tvrđe Minčeta. Prošavši tom kratkom ulicom, dolazimo u zadnjih ulica na Prijekom, ako smo u điru krenuli od Sponze i crkve Svetog Nikole. Ukupno i službeno to su četiri ulice, a mogle su biti i dvije, ali kako se dijele nekako na pola, dobili smo ih u parove, prvi par ulica su Od Sigurate i Plovani skalini, a drugi par ulica su Celestina Medovića i Ispod Minčete, kojima se dođe do kraja Pelina, do ispod Minčete i do Male braće, Franjevačkog samostana i Zidina.

Sve ulice na Prijekom učinjene su vrlo precizno još odlukom Senata Republike kad se počelo sa gradnjom i naseljavanjem ovog kvarta Grada, samo ove zadnje ulice ne idu ravno od Straduna do na Peline, kao ostalih dvanaest, već se granaju u nekoliko pravaca, čineći taj labirint, jer je na ovom području već tada, prije svih planova gradnje, bilo izgrađeno nekoliko važnih objekata, o kojima ćemo naravno ponešto i zapisati. Predivan je to spoj, labirint, splet ulica za koji, ako niste do sada, svakako odvojite dio vremena za obići ih i otkriti svu tu čaroliju ovog skrivenog dijela Grada, udaljenog od svjetala Straduna, gužvi i galame. Kao u nekim dijelovima Karmena ili Svete Marije, otkrit će te taj još uvijek sačuvani davni život Grada. Na žalost i ovdje sa sve manje čeljadi koja mu taj život daje.

Don Nikovi zapisi
A kad se iz Ulice Mala dođe u Ulicu od Sigurate, ulice koju mlađi zovu „ulica od Igara“ a starija čeljad „ulica od dumana“, samo koji skalin niže, čekaju vas otvorena vrata i nakon ulaza prolaz ispod malog volta, na zidu kojeg je uklesan križ kao potvrda kako je tu negdje crkveni objekt. Ulazite u malo dvorište, možemo ga nazvati i mali trg ili placetu okruženu visokim zidovima samostana, u kojem se pomalo skriveno od slučajnih prolaznika nalazi jedna od najstarijih, najmanjih i najomiljenijih crkvica Grada, izgrađena još u 11. stoljeću, po nekim arheološkim nalazima i nekoliko stoljeća ranije, kao primjer ranokršćanske arhitekture. Sigurata je pučki naziv za ovu malu crkvu i obližnji samostan Preobraženja Kristova, u ulici koja je ime dobila po njoj. Naziv je nastao od latinskog imena ove crkve Transfigruratio Christi – Preobraženje Kristovo, od kojeg se u višestoljetnoj upotrebi u izgovoru ispuštanjem nekih glasova – tranSfIGURATio – razvili nazivi Sigrurat, Sikurat, Sigrurata, Sikurata, Sigurata. O tom nastanku naziva i o ovoj crkvici vrlo opsežno je u Glasniku dubrovačkog učenog društva „Sveti Vlaho“ 1929. pisao njen zadnji rektor don Niko Gjivanović nazvavši ga „Tri veoma stare sačuvane crkvice dubrovačke „Sv. Nikola na Prijekom, Sv. Jakob na Pelinama i Sigurat“, tekst koji je i te kako bio vrlo važan izvor mnogima koji su o ovoj crkvici pisali u novije doba, te puno toga iz ovoga teksta prepisali. Vrijedni don Niko Gjivanović navodi kako se u pisanim dokumentima ova crkva i samostan, u koji se može ući i iz Ulice Celestina Medovića, zadnje ili prve na Prijekom, prvi put spominje 2. travnja 1281. godine i naziva se Transfiguratio Christi.
Možda i najstarija
Izvorni naziv joj je Preobraženje Kristovo, ali danas i već dugo ova crkvica jednostavno se zove Sigurata, po njoj je ulica dobila ime “Od Sigurate”, te kao njen blagdan slavi se Kristovo slavno Preobraženje 6. kolovoza. Don Niko Gjivanovic će zapisati i kako je uz ovu svetkovinu, puk „slavio i Njegovu presvetu Majku…kao Onu koja…može i hoće nam stalno sjegurati duši i tijelu spas“ povezujući i to sa mogućnosti „da shvatimo one općenite pučke dubrovačke nazive ove Gospe.“ Zapisati će don Niko i neke važne povijesne detalje. Kada je ova mala crkvica građena na ovom tada nenaseljenom predjelu donjeg dijela Srđa, naokolo još nije bilo drugih građevina, te je zasigurno, iako mala gradnjom, djelovala dojmljivo. Statutom iz 1272. i 1296. godine reguliran je novi predio tada zvan Prijeki, nove ulice su građene pravilno od juga prema sjeveru, jedino je na ovom mjestu ostala određena nepravilnost, koju čini sa sjeverne strane ove crkve jedina mala uličica koja jedina ide u smjeru istok – zapad, Ulica Mala. Željela se u toj izgradnji novog dijela Grada sačuvati ova crkvica, što je potvrda kako se već tada štovala i pridavala joj se velika važnost. Arheološka istraživanja, posebno nakon svih tih potresa koji su razorili Grad, potvrdili su kako je u temeljima današnje crkvice ostatak neke davne gradnje, možda čak i u 6. stoljeću, kada su se možda upravo na ovom mjestu okupljali vjernici nastanjeni u njenoj blizini, na padinama Srđa. Crkvica Od Sigurate svjedok je nekog davnog vremena, te je i njena prvotna gradnja razlog rasprava o godištu postanka Dubrovnika.

Isklesana povijest
Sigurno je, i o tome piše u svom tekstu don Niko Gjivanović, da je prvotna crkva izgrađena „usred bizantskog vremena“ te je bila centar naselja o kojemu nema zapisanih tragova. Tek kasnije nešto zapadnije od nje izgrađena je crkva Svetog Vida u Zamanjinoj, odavno već zatvorena, bez službe, zapuštena i zaboravljena, te na početku ili kraju današnjeg Prijekoga nakon Bondinove kule izgrađena je crkva Sv. Nikole. Bilježi don Niko i kako je blagdan Preobraženja bio među najstarijim u istočno kršćanskim zemljama, koje su taj blagdan slavile još od 6. stoljeća, te je bio običaj da se 6. kolovoza, za ljetnih vrućina slavi Uskrsnuće, jer su apostoli svjedočili da se Isus u svjetlosti vratio čovjeku. Istočni kršćani taj događaj slave već od 6. stoljeća, a zapadni ga kršćani prihvaćaju 1457., nakon pobjede Turaka pod Beogradom. Dakle, don Niko Gjivanović je ovim želio dokazati kako je prva crkvica Sigurate ili Preobraženja Kristova izgrađena davno prije prvog spominjanja u spisima, možda zaista već u 6. stoljeću.

U sačuvanim zapisima se ova crkvica prvi put spominje dakle tek 1281., možda i zbog predaje, legende o tome kako je na putu za Jeruzalem Sveti Franjo Asiški boravio i u Gradu, o čemu jednu priču bilježi i kroničar, pisac i franjevac Sebastijan Slade, koju spominje i don Niko. A priča kaže kako se u Sigurati čuvao kamen s uklesanim natpisom o boravku Svetog Franje u Dubrovniku, koji je odsjeo u jednom “stranjcu” kraj tadašnje crkve Sv. Margarite, na mjestu koje je kasnije izgrađen Isusovački kolegij. Prilikom gradnje Kolegija taj je kamen prenesen u Siguratu, dugo ga se čuvalo i pazilo, ali je na žalost kasnije nečijom nesmotrenom greškom isklesan i ugrađen u pločnik malog trga ispred ove crkvice.

The post Iz Ulice Mala u Ulicu od dumana, o crkvici Sigurata i povijesti Grada appeared first on DuList.hr.

U neko doba dana čudna neka svjetlost obasja oltar male, skromno i tiho skrivene dubrovačke crkvice od vjernika i puka nazvane skraćeno Sigurata, izvedenicu od njena punog službenog latinskog imena, smještenu i izgrađenu nekad davno na pola ulice koja se također zove po ovoj maloj crkvici Od Sigurate, ili Od dumana onako pučki i po naški, na pola skala od Prijekog do Pelina.

Pisali su mnogi u naše doba o ovoj crkvici, o njenoj velikoj i burnoj povijesti, ponajviše prepisujući ono što je o njoj zapisao danas već davne 1929. posljednji rektor ove crkve dum Niko Gjivanović koji je istražujući u dubrovačkom arhivu mnogo pridonio rasvjetljavanju povijesti ove crkve kao i dumnama trećoretkinjama u Dubrovniku, koje o ovoj crkvici, kao i o samostanu i muzeju Sigurata brinu sva ova stoljeća. A dum Niko je već tada zapisao sve što se o njoj moglo i treba znati.

Bratovštine u Sigurati
Sunčeva svjetlost u neko doba dana, između krovova kuća na Prijekom, pronađe svoj put i osvijetli glavni oltar, skroman kakva je već i crkvica Sigurata, na kojem je slika Bogorodice sa djetetom, malim Isusom. Dum Niko će zapisati kako je krajem 17. stoljeća u ovoj crkvici podignut i oltar sa slikom Krštenja Kristova od Svetog Ivana Krstitelja, te napomenuti „u starini zvan Svetog Križa“ bratovštine dubrovačkih zlatara, a sa strane su slike Svete Lucija i Svetog Andrija apostola. Na osnovu grobova ispred crkve Sigurata, dum Niko će u svom tekstu istražiti i povijest bratovština koje su se okupljale u njoj. Po njegovim zapisima, u ovoj je crkvi bilo sjedište bratovštine kovača i kotlara već u 14. stoljeću, a najvjerojatnije i od samog njenog početka. Najstariji sačuvani grob te bratovštine u ovoj crkvi, danas se nalazi ispred crkve, iz 1423. je godine, a najkasnija su dva groba iz 1808., također i danas vidljiva ispred crkve.

Dum Niko će i pojasniti razloge tadašnje slike na oltaru, Sveti Ivan Krstitelj zaštitnik je kovača, u Bibliji je zapisano kako ga je Herod najprije bacio u okove, a zatim mu mačem odrubio glavu, a Sveta Lucija je tu zato jer je zaštitnica očiju, a oči kovača su zbog jake svjetlosti usijanog željeza i zbog iskri koje vrcaju pri kovanju veoma izložene opasnostima i bolestima. Zašto je tu na glavnom oltaru bila i slika Svetog Andrije dum Niko će pojasniti time što je taj svetac bio zaštitnik stolara, te navodi kako se i bratovština stolara, dubrovačkih maranguna, neko vrijeme okupljala u crkvi Sigurata. Nakon što je u potresu 1667. srušena njihova mala crkva Svete Barbare (nalazila se između današnje Široke i Božidarevićeve u Ulici Vara), sjedište svoje bratovštine privremeno su premjestili u ovu crkvu zajedno s kovačima, dok se nisu preselili u svoju novu crkvu Svetog Josipa u Ulici od Puča.

Grobovi i zavjeti
Pribilježit će dum Niko Gjivanović kako je u crkvi Sigurata jedno vrlo kratko vrijeme boravila i bratovština češljara vune, zaštitnik kojima je bio nitko drugi do Sveti Vlaho. Potvrda tome možda su i sačuvani talački stolovi u muzeju u sklopu samostana, kao i činjenica kako su u ta davna vremena češljari vune bili ponajviše smješteni na Pelinama. A činjenica da je toliko bratovština upravo u ovoj maloj crkvici tražilo i imalo svoje sklonište i mjesto vjerske službe, još jedna je potvrda kolika je važnost i štovanje prema ovoj maloj i skrivenoj crkvici Sigurata dubrovačkog puka bilo u svim ovim davnim stoljećima. Dakle, neke od najstarijih dubrovačkih bratovština zasjedale su i imale vjerske službe ovdje, a sve je to potrajalo do 1808., kada pada Republika i kada Frančezi ukidaju sve bratovštine, čak i Antunine kao najvažnije, te zabranjuju ukopavanje unutar crkve, što je do tada bila tradicija. Tada se grobovi iznose iz crkvica i premještaju ispred, što je slučaj i sa crkvom Sigurata i grobovima ispred nje, na onom malom trgu ili placeti. Još je netko, osim članova navedenih bratovština, tražio svoj mir i zavjet u ovoj crkvi, i u davnim stoljećima, ali i nakon ukidanja Republike. Ova je crkva bila od davnine mjesto zavjeta dubrovačkih pomoraca i posebno njihovih supruga, što svjedoče brojni zavjetni darovi u slikama i srebru, nazvani i „brodovi i srca“. Mornari su se u crkvi Sigurata nekad zavjetovali za sigurnost svoje plovidbe, a supruge za vjernost svojih muževa dok plove morima. I oni su pronašli svoj mir i mjesto molitve u tišini ove male skrivene crkvice.

Aničin bambin
Sa strane glavnog oltara, u pomalo skrivenom dijelu ove crkve nalazi se ipak njeno najvažnije i u dubrovačkom puku najomiljenije obilježje, nešto kao mali oltarić, od puka nazvan Oltar Bambina, s malim kipom Djeteta Isusa, ili Malog Isusa, kojeg je Anica Bošković, sestra znanog nam Ruđera, oporukom pisanom 19. lipnja 1803., godinu dana prije svoje smrti, a umrla je 13.8. 1804., ostavila svojoj rođenoj sestri, dominikanki časnoj sestri Ozani tada na službi u samostanu Svete Katarine. Zapravo, tri se mala bambina nalaze u crkvici Sigurata, dva su ležeća umotana u male kolijevke, a središnji je poseban stojeći mali bambin, Mali Isus u ružičastoj haljini, zbog čega se u puku taj oltar i zove Oltar bambina. Dolaskom Francuza 1808. ukidaju se svi ženski samostani, mnoge vrijedne stvari nestaju na razne načine iz njih, a mali Aničin bambin srećom njena sestra skriva i donosi u crkvicu Od Sigurate, gdje se nalazi i danas. Anica Bošković bila je jako vezana za tog bambina, o njemu je pisala svom bratu Ruđeru u njihovoj znanoj prepisci, a o njemu je napisala i nekoliko pjesama. Zanimljivo je još i ovo; bambin je do Sigurate došao iz ruka jedne od zadnjih dumna samostana Svete Marije od Kašćela, koja se zvala dumna Marija Katarina, te se ovaj Aničin mali bambin od tada zove i „bambin dumne Marije Katarine“.

Bambin i jaslice
Bambin je lutka koja predstavlja malo dijete bogočovjeka, zvali su ga i Mali Isus, a vezuje ga se i sa prvim jaslicama, Betlehemom koji se izrađivale od lutaka. Nekad davno svaka imućnija dubrovačka obitelj imala se svog bambina kojeg bi ponosno iznosila za Božića i stavljala na središnje mjesto jaslica. U Gradu, za Božića bio je običaj da se okiti i iznese bambin, djetešce Božje, mali Krist izrađen od voska. U dubrovačkim kućama Bambin je imao svoje mjesto najčešće u staklenoj kutiji, a na Badnjak se postavljao na mahovinu ili u umjetnu, ukrašenu špilju i bio mjesto štovanja i okupljanja cijele obitelji. I reklo bi se „lijep kao bambin!“ Treba znati kako je kićenje božićnog drvca ili jelke došlo je do Grada s Austrijom. Po nekim tvrdnjama i danas je u Dubrovniku u privatnim i crkvenim zbirkama sačuvano ukupno devet bambina. U crkvenim zbirkama sačuvano je osam Bambina, potiču od 19. do prve polovice 20. stoljeća. Po jedan Bambin se čuva u Katedrali, u crkvi Sv. Vlaha i u crkvi Domino, u samostanu od Sigurate čuvaju se tri, među kojima je i onaj iz ostavštine dubrovačke pjesnikinje Anice Bošković, dok se u franjevačkom samostanu Male braće nalaze dva. Zna se da se jedan primjerak još nalazi u crkvi Svete Marije od Špilice na Lopudu, te je jedan u privatnom vlasništvu.

The post O dum Nikovim zapisima, grobovima, svjetlosti i crkvi Sigurati i bambinu appeared first on DuList.hr.

Po običaju, sklonili smo se u „Fontanu“, naše skrovito mjesto u ove dane početka još jedne lude i burne ljetne sezone, kad se po Stradunu mirno u đir više ne može.

Da, prije toga smo navratili do prelijepo uređene galerije Društva prijatelja dubrovačke starine u Širokoj, gdje je svoje nove slike nazvane ‘Po zagovoru svetog Vlaha’ izložio naš Mišo Baričević. Mišo je izložbu otvorio na zadnji dan svog radnog vijeka, tek koji sat prije nego su oni falci Maro i Baro sa Zvonika otkucali ponoć i početak njegove mirovine. A slike su mu… vječna linija života koji teče! Nevjerojatno lijepe, svježe i nove.

‘Evo gdje je našao motiv za te slike i crte i linije!’ reče gospar Tomo, te pokaza na crte razbacane na sve strane stola u našoj betuli. Izvanredan je naš Mišo, potvrda kako ovaj divni Grad rađa velike umjetnike. I u ‘Fontani smo pričali o njemu, gospar Tomo mu je napisao predgovor, što nije učinio odavno nikome. Da, za stolom i na turi je gospar Tomislav Šuljak, Zore Brajević, a došao nam je i Nikša Krželj, zlatar i dugo godina izrađivač lijepih stvari od zlata, godinama na Stradunu u zlatarnici ‘Jurišić’, a već nekoliko godina u mirovini. Stisnulo ga je, malo srce, malo dijalize, al’ ne da se Nikša, te bez Grada ne može, pa kad god može do njega svrati. A piće za nazdraviti nam je donijela Josipa, nova mlada draga konobarica u ‘Fontani’. Ona je zamijenila našu dragu i milu Danicu koja nam je pošla u mirovinu.

Palača na broju 5
I tako pričamo, pomalo o svemu. Zore nam je donijela za pokazat’ još neke stare fotografije iz njene škatule od crevalja, pa nam priča i o nekoj davnoj čeljadi i raznim zgodama, kako je neka gospođa nekad davno bila prava prinčipesa, a neka druga đeneroza, te kako je sve to na finamentu ispalo manifiko! Sjetili smo se i Mata Ulage, u Žudioskoj je živio, bio je, sjeća se Zore, ‘pun špirita, a jako je volio teatar jer mu je otac tamo bio pumpijer, pa ga je stalno, još kao dijete, sa sobom vodio na sve predstave i prove!’ Zore je živjela u Plovanim skalinima, sad joj tamo živi kćer Orlanda, a naša Zore je prije rata, ima tome, preselila u Pejton, dobila pa prodala taj stan i vratila se u Grad, do kojeg je inače svaki dan navraćala, ‘jerbo bez Grada nijesan mogla’ te je kupila sebi stan i sad je pod Svetom Marijom. Nikša je rođen i živio je u Od Sigurate, gdje mu je sestra Maja s obitelji, preselio je u Lapad, al’ ni on bez Grada ne može. Zezamo Nikšu nadimkom Škutor, al’ znamo da je to bio nadimak njegova oca, Marina Krželja, jednog od prvih taksista u Dubrovniku. Priča nam Nikša o svom ocu, rodio se 1912. u Žeževici kod Šestanovca, u Dubrovnik došao 1932., svoju Milku iz Zagvozda oženio je 1950., cijeli život proveo kao taksist. Živjeli su u Od Sigurate na broju 5, u kući koja ima svoju zanimljivu povijest i koja je nekad davno pripala znanoj vlastelinskoj obitelji Zamagna, o kojoj naravno piše i koju je Ivana Lazarević istražila u svojoj knjizi ‘Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine’. Ivana će tako zapisati kako je 1817. u toj kući živio udovac Mato Marinov Zamagna sa svoje troje djece, Marijom, Marinom i Marijom mlađom. Zbog kredita kuću je stavio pod hipoteku, kako je završilo s njegovim vlasništvom, ne zna se, ali 1837. vlasnik ove kuće je svećenik Ante Radić, a od 1884. do 1911. u vlasništvu je obitelji Bibica. Ivana će zapisati i kako je ova kuća, zapravo palača, izgrađena na prijelazu iz 17. na 18. stoljeće, dakle nakon Trešnje, kao dvokatnica. Treći kat je dograđen u 19., a u 20. stoljeću učinjene su mnoge preinake.

Znana čeljad ulice
Toliko o toj zgradi, nekad palači, u kojoj je uz mnoge ostale, u jednom od stanova živio i Nikša Krželj. Krenuli smo sjećanjem i pričom kroz tu njegovu ulicu djetinjstva i mladosti, Od Sigurate, dolje od početka, sa Straduna, od prve zgrade na broju 1, zbog koje se u novo doba ova ulica zove i ‘ulica od Igara’, a sve manje onako kako su je zvale starije generacije, ‘Ulica od dumana’! Tu na broju 1, gdje su odavno već Dubrovačke ljetne igre sa svojim kancelarijama i upravom, nekad je živjela obitelj Gracić, u sjećanjima su tri brata i jedna sestra, Marija, koja je i zadnja vlasnica kuće. Ona zgradu šezdesetih godina prošlog 20. stoljeća poklanja Igrama, uz obavezu nešto kao da joj plaćaju mirovinu do kraja života, što i nije dugo trajalo, jer je koju godinu iza gospođa Marija Gracić umrla. Druga obaveza Igara bila je da u jednom dijelu te zgrade ostane živjeti dugogodišnja domaćica u obitelji Gracić draga gospođa Milka Ribarević i suprug joj Marinko. Gospođe Milke se Nikša rado sjeća, bila je velika prijateljica njegove majke Milke, zajedno su pile kavu skoro svaki dan, a ostala je u toj zgradi sve do onog strašnog razaranja Grada 6. prosinca 1991., kada je ta zgrada Igara izgorjela potpuno, čega se sjećamo i nakon svih godina, po onim strašnim snimcima i fotografijama ove zgrade u plamenu. Na narednom broju s te strane ulice, na broju 3 danas je hotel te na tom ulazu živi i slikarica Šemsa Hadžimahović, a tu je nekad živjela i obitelj Čikato, znanih nam brijača, oca Anđela i sina mu Hrvoja. Anđelo, legenda Grada po puno toga, tu je ostao do kraja svog života, a Hrvoje je već odavno u Mokošici, liječi stradali kuk i čeka na skori povratak u svoju znanu butigu u Ulici od puča.

Čeljad s broja 5
I eto nas tom stranom opet do broja 5, gdje su nekad na drugom katu živjeli Krželji, a danas je tu obitelj Shoj Nikšine sestre Maje i njenog supruga Vlade, te njihovo troje djece, kćeri Milka u babino ime i Iva te sin Stjepan, sjajni klinac Grada, koji ovih dana negdje u Austriji sprema doktorat iz ekonomije, nakon čega bi se ako je sreće, trebao i vratiti doma, iako ga traže na sve strane Europe! Tu je nekad živio i gospar Ortolani sa suprugom, koji je kako se Nikša sjeća bio sjajan lovac te je imao butigu od štofa i šešira. Prisjeća se Nikša i kako je jako dugo i nekad davno na ovom kućnom broju živjela obitelj Peričević, Mare i Ivo, njihov stan odavno je kupio Lovro Misir. Spominje Nikša i obitelj Bibica s ovog kućnog broja, nekadašnje vlasnike ove zgrade. Iz te obitelji u pamćenju njemu i mnogima je gospođa Marija Zlošilo, rođena Bibica, zadnja vlasnica ove zgrade, koja je predavala hrvatski i francuski jezik u Gimnaziji, a klinci Grada i njeni učenici zvali su je ‘Žuta’ zbog stalnog pituravanja frizure. Njen otac Antun Bibica bio je znani doktor i direktor Doma zdravlja između dva svjetska rata, jedan od velikih likova svoga vremena, sjajan vaterpolist, kome je portret učinio Vlaho Bukovac, a iz plamena 6. prosinca 1991. tu vrijednu sliku spasio je Vlado Srhoj, Majin muž. I za kraj ove strane ulice, na broju 7 nekad je živio Milan Goszl, sve je to prodao te preselio gore u gornji dio Prijekoga. Sada je i tu hostel. Inače, u ova naša vremena, malo je te davne čeljadi ostalo u ovoj ulici, barem u ovom njenom donjem dijelu, kao i u svim ovim ulicama na Prijekom, tako je i u ovoj Od Sigurate, sve puno hotela, hostela, restorana, koji su zapravo na neki način i okupirali sve ulice Grada, pa i ovu. Poneko ime još se pronađe na ulaznim vratima, kad se do njih progurate između stolova.

The post O tome kako su nas okupirali hoteli, hosteli, restorani… U Ulici od dumana appeared first on DuList.hr.

I tako smo došli sjećanjima Nikše Krželja opet na Prijeko, u donji dio Od Sigurate, ulice u kojoj je živio. Vraća nas Nikša iznova na Stradun, za novi početak, s desne strane ove ulice i parnih brojeva kuća, prvo od broja 2, kuće koja je također izgorjela u bombardiranju Grada tog 6. prosinca 1991. godine.

Tu je nekad živio gospar Andro Pavlović, pravnik u Općini, i supruga mu Slavica, znana babica u nekadašnjem rodilištu na Pilama koja je porodila mnoge klince Grada. Kao izbjeglice za vrijeme Drugog svjetskog rata tu je doselila obitelj Dilberović, dio koje je i nekadašnja važna karika priče nekadašnjeg 8.c razreda nekadašnje osnovne škole „Miše Simoni“ na Pločama, Suad zvani Sutko, a kako je mucao zvali bi ga i Tutko, jer je tako ispalo kad bi se sam predstavljao.

Naš Sutko nekad je bio ponajbolji igrač nogometa naše generacije u Gradu i šire, a kako je cijela ekipa u razredu igrala sjajno, bili smo ponajbolji i na svim školskim natjecanjima. Sam bi Sutko znao sve predriblati, pa i golmana, te nekome iz ekipe dodati loptu pred prazan gol, pa smo često zahvaljujući njemu postajali strijelci i zvijezde škole bar na jedan dan. Vezano uz ovaj kućni broj, Nikša se prisjeća još jednog stanara ove zgrade, Livia Pjerotića, doktora pulmologa, koji je tu u prizemlju imao i svoju ordinaciju, a uz to je bio i sjajan gitarist, te bi u slobodno vrijeme u ordinaciji davao repeticije za gitaru. Na narednom broju 4 živjela je obitelj Dabelić, kasnije su to prodali nekome tko je dalje to sve prodao nekome, te je sada i to hostel. I tako krenusmo na gornji dio Od Sigurate.

Branko Kardum
Sad smo već na gornjem dijelu ulice Od Sigurate, koja je nešto kraća od dosadašnjih ulica na Prijekom koje smo obišli, jer na pola je sijeku preko Ulice Mala Plovani skalini, gore kod crkvice. Iako je ovdje nešto manje kuća nego u ostalim ulicama, samim tim i nešto manje kućnih brojeva i manje čeljadi i nekad, a naravno i danas, ipak je tu jako zanimljivih likova našega Grada. Za početak jedan od najomiljenijih likova Grada, Branko Kardum, tu je rođen i tu je proveo djetinjstvo i mladost, odmah gore do crkvice na broju 18, sin jedinac, kasnije se oženio za sestru znanog nam Muhe Ovčine, te preselio na Mrtvo zvono. Branko je rođen 1951., a umro je, kako to već biva, nenadano i neočekivano prije nekoliko godina. Svi koji ga se sjećaju, a to su sve znani i veliki likovi Grada, evo tek navodim riječi Nikše Hrdala i Igora Žuvele, reći će za Branka kako je bio duša od čovjeka, predrago biće, dio balice i osoba koja je voljela društvo, sjajan nogometaš i dobar igrač „na puca“, ali „malo nervozan kad bi počeo gubit’, sve bi tada pobacao, i table i puce!“ Često bi sa svoga Prijekog navraćao Iza Roka, volio bi kad bi ga zvali „Rokaš“, kao što je to volio i njegov najbolji prijatelj Vlaho Kemija Bruer, na žalost također pokojni.

Znao bi Branko ostat’ s Rokašima u igri dugo u noć, pa bi mu otac s Prijekog dolazio po njega, tražit ga po placetama Iza Roka, jer tad nije bilo mobitela kao u ova naša vremena. Priča sjećanja kaže i kako je nekad najgori policijot u Dubrovniku bio Krsto Kardum, tukao bi nekadašnje mladiće kad god i gdje god bi stigao, a jednom je pretukao do boli i Branka, iako mu je bio nećak. Svoj radni vijek počeo je Branko kao portir u hotelu Libertas, završio škole i postao kuhar, htio polagati i za slastičara, al’ nije stigao. Nakon što je odselio s Prijekog, tu je ostala njegova majka Slavica.

Čeljad i igre djece
U tom gornjem dijelu Od Sigurate spominju se u sjećanjima neke davne obitelji, kao Hranitelj iz koje je bio znani meštar za liftove, zatim obitelj Milat, djed i baka vaterpoliste Antonija koji je do njih često navraćao, pa obitelji Skaramuća, Skočibušić, Kostrenčić, Benzon, Bajan, Kisić, te još puno imena samaca koji su tu živjeli neko vrijeme u svojih nekoliko kvadrata. Tu je još uvijek na broju 11 obitelj Đula, iz koje nam je i Nino Đula, dugo godina glavni urednik tjednika „Globus“ i znani nam novinar komentator. U ovoj ulici s majkom je dugo živio i Toto Egehert, dragi lik, radio je u „Gorici“ kao pitur i pamtimo ga po tome što je često išao ulicom i sam sa sobom na glas pričao, valjda jer nije bilo nikoga pametnog za ozbiljan razgovor. Svakako, Toto, kako smo ga svi zvali, svima ostaje u sjećanju kao drago i dobro čeljade. Ovdje je nekad živio i Milan Vukanović, djelatnik na repetitoru na Srđu. Toliko o čeljadi, nekad i danas, a onda su se Nikša i Zore Brajević, uz kavu, počeli sjećati igara djece ovih ulica, spoja Od Sigurate i Plovanih skalina, ali i ostalih s Pelina, svatko svoje generacije. „Svatko od nas dok smo bili djeca imao je svoju ulicu i znalo se tko je iz koje, ali družili bi se svi zajedno, na Prijekom, na Buži, na Pelinama, ma gdje li bi se već nalazili i igrali! Sve je tada bilo krcato djece, a mi muški, igrali bi se onom starom krpenjačom, udarali bi njom po zidovima na sve strane!“ počeo je Nikša, Zore nastavila „A kad se sjetim ringišpila na Tenisu, na Buži kako je danas zovu! Nije bilo televizije, svi smo se igrali vanka. Ma isto smo činili škerce, krale bi se naranče u fratara, a tek kad su počela zvona na ulazu u kuće, zazvoniš i bježiš. A mladost tek, kupanje na Banjama, tamo smo mi ponajviše s Pelina išli, a ako je neki mladić imao gondolu, on je bio frajer, vozio bi sve lijepe djevojke, a mi djeca uhvati se za kraj gondole, pa iz Porta tamo do Banja, Excelsiora i onda se kupaj… Bilo je nekog spirita, duha u nama, strašnih smo smjehova imali, ma se isto i poštivalo starije. I znalo se tko je gospar, to je nekad bio izraz za skladnost, a ne bogatstvo, kako je danas, čim imaš novac, odmah si gospar! Ma ke…“

Naše dumne
A onda se gospođa Zore prisjeti još nečeg, kao za oproštaj iz ove, Od Sigurate ulice, te smo krenuli za kraj pričom o dumnama, zbog kojih starija čeljad ovu ulicu i zove Ulica od dumana. „Mi bi gore do naših Plovanih skalina redovno išli Palmotićevom, pa kroz Malu, jer su skalini u Ulici od Sigurate bili nekako visoki nama djeci. A bilo je i još nešto, kad bi se išlo Od Sigurate, nije se smjelo psovat’ ni neke šporke riječi govorit, jer to je vazda bila Ulica od Dumana i to se moralo štovat!“ priča Zore Brajević, nastavljajući Nikšina sjećanja i priču o ovom labirintu ulica podno Minčete. „Vazda bi nam dumne dale beškotina, kad bi došli do te naše male crkvice, jer to je bila baš naša crkvica, nas iz tih okolnih ulica, još od malena, kao dijete, to naučiš poštovat! Kad bi netko s Pelina ili tih naših ulica umro, tu je bila misa. A te naše dumne, vazda su nešto činile, češljale bi vunu, i toga se sjećam, pravile nam džempere, a od viška vune znale su nama djeci učinjet’ i male figurine za igrat se!“ Nastavlja Nikša ovo ugodno sjećanje na djetinjstvo: „Sva čeljad iz ove ulice za Uskrs, točnije na Veliku subotu, išla bi do naše male crkvice za blagoslovit jaja i hranu. Nekad bi časne sestre iz Sigurate, naše dumne za svoga blagdana, 6. kolovoza, okitile cijelu ulicu, ali toga iza Drugoga svjetskog rata više nije bilo. Tek starija čeljad o tome zna što reći. I još nešto, i u mojoj generaciji dumne su nam znale plesti džempere, najbolje na svijetu, svi bi ih kod njih naručivali i kupovali. A pravile su i nama slatko, pa bi prije Uskrsa svi dolazili za najesti se kolača kod njih, sve bi nas častile, svu djecu iz ulice i s Prijekoga.“ A za kraj, kao prava dama, završna riječ o ovim sjećanjima, gospođa Zore: „Mađ smo zvali naše svibanjske pobožne mise u crkvici Sigurata, sva bi se čeljad tad unutra i okolo skupila. A pravile bi nam i jedan poseban, predivan sok, zvali smo ga himber, od svega ukusnog i zdravog su ga činile, a kako tada nije bilo soka za kupit, mi djeca bi se tome jako radovala!“ Eto, toliko o ovoj ulici, Od Sigurate, a onda smo zajedno sjećanjima krenuli u Plovane skaline.

The post O čeljadi, dumnama, zgodama i igrama djece Od Sigurate appeared first on DuList.hr.

Sad već i zvanično znamo, tisuću je stolova namijenjenih raznim ugostiteljskim „uslužnim djelatnostima“ s dozvolom gradskih vlasti postavljeno po ulicama Grada, uvjerljivo više od današnjeg broja stanovnika unutar zidina.

Oko tih stolova s dozvolom naših gradskih otaca je četiri tisuće stolica, skoro kao ne tako davno stanovnika unutar zidina. Ulicama Grada između svih tih stolica i stolova sve se teže može proći, slalom je to guranja i neugodnog neizbježnog gledanja u pjat skupe i loše hrane naših dragih turista. A, kažu, bit će ih još i više! Pohlepa za zaradom na svaki mogući način sad već ulazi u završnu fazu. „Take money and run“ postao je postulat i moto današnjeg Dubrovnika. Ni po čemu drugačiji od onog „tko je jamio, jamio je!“ James Joyce, veliki irski pisac i autor za sva vremena kultnog romana „Uliks“, jednom davno je zapisao kako „Rim živi od prodaje leša svoje bake“, misleći kako se zarađuje na povijesti ii onome što su mu ostavile i izradile stare generacije. Danas, kad bi vidio naš Grad, za njega bi vjerujem zapisao isto, pohlepno zarađujemo na onome što su nam stari ostavili, bez imalo obzira i želje da bar to staro sačuvamo i ostavimo nekim generacijama koje dolaze iza ove naše. Svjesni smo, odavno se izgubio svaki sklad, ono što je bio ponos našeg Grada.

Sjećanjima u Plovane…
Tih stolova i stolica za sada je još uvijek najmanje na gornjem dijelu Prijekog, jer zbog skalina ih je i nemoguće postaviti. Pa se tuda, posebno onih već spomenutim labirintom ulica podno Minčete i uza skale, još može na miru. A tuda, tim ulicama, još uvijek šetamo sjećanjima na zgode i neku davnu čeljad zahvaljujući gospođi Zori Brajević, skriveni u našoj saloči od života „Fontani“, u hladu Ulice Uske, bez gužve i uz malo bave. Tu je i naš vječni i istinski gospar od Grada Tomislav Šuljak, koji Grad zna u dušu pa mu „svaka valja“, a naiđe tu još drage čeljadi za spomenut koju. Gospođa Zore ne krije, rođena je 1941. te se i te kako sjeća i onog rata, Drugog svjetskog, te kreće iznova u sjećanja. „Mi bi se kao djeca išli igrat ispod Minčete, tad je to bila placeta, zemlja na tlima, za vrijeme tog rata, za NDH to smo naše igralište zvali „Junak“ , a onda je došao kraj toga rata, nova vlast, sve se promijenilo, pa i ime tog našeg igrališta, a mi, djeca ko djeca, rekli bi doma i dalje „idemo se igrat do Junaka!“, a doma bi nas matere odma’ ispravljale „ma ne u Junaka, već u Partizana!“, a završilo je tako da smo mi djeca dugo iza govorila „Idemo se igrat u Junn… Partizana!“ I tako smo sjećanjima gospođe Zore Brajević ušli u njenu rodnu ulicu, jednu od njih nekoliko iz ovog labirinta prolaza podno Minčete, u Plovane skaline, ulicu krivudavu od početka do kraja, ali i jednu od onih ulica Grada prelijepa i životna imena kojim je nazvala nekad njena čeljad. „Evo, za početak sjećanja na svu tu dragu čeljad koja je nekad tu živjela, sjećam se našeg dragog dunda Nika koji je držao znani vinski podrum na Prijekom. Nas bi kao djecu slali dolika do njega po vino i što još treba za doma. Ne samo naši iz doma, mater i ćaća, već i susjedi, kad bi nas vidjeli na ulici kako se igramo. Samo te zovnu, „Aj’!“ i nema da nećeš! Moralo se slušat starije, vazda! Moja susjeda draga teta Marica, muž joj je bio Slovenac i nisu imali djece, tako bi meni kao maloj djevojčici dala malu bročicu da im pođem kupit vina. Nikad veliku, već malu bročicu, da se ne vidi što im idem kupit. Odem ja do dunda Nika, al’ zaboravim koje vino, pita on mene onako malu „Koje vino, bijelo ili crno?“, ja mu rečem da ne znam, a on će „A za koga je?“, rečem mu da je za tetu Maricu, a on će „Onda je bijelo!“ Ma ta naša teta Marica bila je svima drago čeljade, a čučala je jako mačke. Kako tada nije bilo vode u kućama,već bi je uzimali s neke od gustijerni, kojih je bilo na sve strane, onda bi njoj neka od mačaka upala unutra, pa bi nastao kazin, svi bi na brzinu tražili kakvu šticu za izvuć’ mačku vanka!“

Neke lijepe užance
„Sjećam se i onih UNRA paketa koje su nam Amerikanci slali 1948. godine, u njima su bile i male čokoladice, a kako je od jedne naše druge susjede, tete Marije muž, dragi dunda Tonći, bio jako bolestan, nije mogo ništa pojest alavija, naše bi majke njoj za njega dale te naše čokoladice. Digle bi nama djeci, da bi dale njemu bolesnom, jer njih su svi voljeli, eto kako se tada živjelo i voljelo. A kad je umro, mi djeca se nismo smjeli igrati. Al’ se sjećam, tada, kad je umro, dobili smo naše čokoladice od matera. A, djeca ko djeca! Ma je bilo puno tih nekih lijepih užanca, koja je to skladnost života bila. Red neki se poštivao, evo, kao čišćenje naše ulice, svi bi u tom sudjelovali. Ma u svim ulicama na Prijekom, u Gradu. Zalije se ulica brokom vode već gore na vrhu i mete se prema dolje. Svak’ ispred svog ulaza. Jednom, te tako davno, doselila nam neka nova čeljad, kupili kuću gori ispod MInčete, pa kad su žene počele čistit ulicu, ta nova gospođa ih pitala „A što to činite?“ A kad bi netko umro iz susjedstva, nije se smio vidjet dim iz nijedne kuće, iz nečijeg fumara. Poštivalo se. A kad bi bile prove od Igara gore na Pelinama ili na Minčeti, onda bi gospođe rekle: „Jeben’ im je život, po cijelu noć rade, aj odnesi im kafu!“ A smeće bi se ostavljalo u brokama, zakačenim na čavao ispred kuće, ne na tle, da ga ne bi mačke razgrabile, a onda bi izjutra rano „gospar čistač“, tako smo ga zvali, jer smo ga štovali, obišao sve ulice i sve to odnosio u većoj kanti. I tiramola više nema, a i to je bio sklad i znalo se kako treba robu sušit. Posebna je žica bila za ženske gaćice i korpiće, ne bi se vidjela s ulice od žice sa lincunima, jer šta ima tko gledat kakve ko ima gaćice! A tek bikini, kostim s kupanja! „Podne rogato“ tako smo mi djeca zvali to vrijeme dana kad se moralo bit doma, u kući, od podne do četiri ure popodne, to se znalo, nikoga vanka nije smjelo bit, to je vrijeme za odmor. I još nešto, ne sjećam se da smo mi koristili ključ od kuće, vazda bi ga ostavljali u portelu, jer nikad nitko nije kuću zaključavao. Kad bi nam rodbina došla iz Konavala znali su gdje će ga naći!“ sjećanja nadolaze gospođi Zori.

Nase u Grad
Ajmo malo i o njoj, po ocu Niku Zore je Konavoka, on je iz Pločica, a majka Ljubica je iz Donjih Brela pored Makarske, „s dvije bande svijeta, al’ su se jako čutili!“ Na koju godinu pošla je iz Grada, al’ se vratila vrlo brzo, pa Zore i tu ima priču. „Naučila sam na Grad, morala sam se vratit nase!“ smijehom će gospođa Zore. Rodila se u Plovanim skalinima, a nakon nekih godina dobila je stan u Pejtonu od „Vrtlara“ u kojem je radila cijeli radni vijek. Ma, iza Domovinskog rata ga je prodala i kupila manji stan na Svetoj Mariji, u Ulici svetog Šimuna, starija čeljad bi rekla u Ulici Smokvina, kako se nekad zvala ta ulica. „Ma jedva sam čekala, duša mi je ostala ovdje u Gradu. Kako sam radila na Pilama, tamo đe je sad „turistička zajednica“ bio je godištima „Vrtlar“, vazda bi bila po Gradu, do Pelina bi se popela svaki dan, a u Pejtonu bi samo spavala!“ I ovaj zadnji, Domovinski rat provela je doma, u Gradu. „Doživjela sam dva rata, pedeset godišta između njih, šta je to! I oba puta pamtim kako je čeljad zvala Minčetu „spasiteljicom“, jer tamo smo se skrivali od bombardiranja u oba ta rata. I tada kao dijete i sada. I još pamtim svaki detalj kad sam bila dijete, sirene, bombe, pa avione kad su 1945. bacali višak bombi u more iza Lokruma. Za ovoga rata bili smo svi skupa, u tom strahu družili smo se i sve dijelili, lozinka na ulazu, jer nije bilo struje i u strahu nisi ni vidio ko dolazi, bila nam je „Minčeta“. A glavni organizator bio nam je naš dragi Pero Limunada, on je vazda, a i tada u najtežim danima, pravio škerce i činio nam te dane malo boljim i veselijim.“ A onda je „na trpezu“ Zore iznijela i koju staru fotografiju. „Nemam ti nešto slika, nije to bilo vrijeme od slikavanja. Nešto sam našla u toj staroj škatuli od crevalja, pa vidi kako se bilo nekad gore na Pelinama i ispod Minčete, te u našim Plovanim skalinima…“ u kojima smo i dalje uz njena sjećanja.

The post SJEĆANJIMA GOSPOĐE ZORE Koja je to skladnost života bila! appeared first on DuList.hr.

Počele još jedne Igre, noć prije s otkucajima „falsih“ Mara i Bara sa Zvonika zbila se i „generalna prova“, svako jutro slušamo izvještaje o sve većim brojkama posjeta naših dragih turista, ljeto se zahuktalo i sve je isto ko’ i lani i kao svakog ljeta.

Iako iskreno, ništa više nije kao što je bilo, pa ni Igre, koje su sve manje naše, a ni „generalna“ u kojoj više nema ni draži, ni kazina, ni onog despeta domaće čeljadi. Uz sve to što se zbiva oko nas, za ovo ljeto najavljen nam je i dodatak, uživat ćemo i u cirkusu, onom najgore vrste, političko izbornom, punom nekih čudnih likova, obećanja, laži i velikih riječi. Vijest jednog od ovih ljetnih dana najavi nam i „susret divova“, kako nazvaše emisiju sa tri politička sudionika nekog od izbornih sučeljavanja. Njih tri, prvake tri političke opcije. Ma koji „divovi“ ljudi moji, ne vrijeđajte lijepe bajke koje smo čitali kao mali i te divne likove, divove pune ljubavi, njih tri su tek prolazne nepogode u sklopu stalnih lažnih obećanja o nekom boljem životu. Dobra šala kruži ovih dana: „Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Grčka se bazira na mitu, a hrvatska na mitu i korupciji!“ Tako nam je kako nam je…

Nešesan dio Grada
A koji sklad je nekad vladao ovim Gradom, kako se sve radilo po nekom redu, pristojnosti, skromnosti i skladu, a ne bahatošću i „velikim“ riječima u kojima se samo naglašava ono „ja i samo ja!“ potvrda je i ova slučajno pronađena fotografija kipa Orlanda u njemačkom gradu Bremenu. Istina, tamo ga zovu Rolando, ali isti je lik iz povijesti kao naš Orlando. Tamo, u Bremenu, velik je, glomazan i nekako nešesan, dok je naš Orlando baš šesan i fin, skroman i skladan. Dok se ne sruši zbog naše nebrige o njemu. A o tome koji je sklad i među čeljadi Grada nekad vladao, sjeća se i dalje naša draga gospođa Zore Brajević. Puno je tih anegdota, zgoda i sjećanja na neku davnu i dragu čeljad ne samo iz ulice njena rođenja i djetinjstva, Plovanih skalina, već i iz okolnih ulica, „jer sve je to bilo izmiješano, taj dio Grada nije šesan kao neke druge ulice, posebno na Prijekom, gdje je sve, pa i ulice u nekom skladu“, pojasni gospođa Zore, te se spomene nekih od te čeljadi, kao barkariola Franka koji je živio gore na Pelinama do Prohaska, pa vaterpolista Gego Gesler koji je živio gore na kraju Sigurate i početku Plovanih, pa gospar Antun Grum, Slovenac, koji je oženio pratetku naše Ane Prohaska, „đardin mu je gledao na Plovane, a ulaz mu je bio Ispod Minčete, bio je profesur u Jezuita i vazda bi svirao pianino za svibanjskih misnih slavlja u našoj crkvici Sigurati!“ Sjeti se Zore i gospara Mata Račevića, pa obitelj Grkeš i „na broju 13. živjela je teta Made, Župka udata Alborghetti, za Pujiza koji je radio kao podvornik u nekadašnjoj talijanskoj školi na Bunićevoj, Pujiškoj placi. Imali su prelijepu kćer Mariju…“

Obitelj Marčinko
Spominje Zore i kako se u Plovanim skalinima rodila, živjela i djetinjstvo provela generacijama djece draga učiteljica Marija Đanović, rođena Marčinko, bolje nam znana kao Maja, te kao supruga našeg dragog direktora iz osnovne nam škole gospara Miljenka. Godinama je gospođa Maja spisateljica lijepih dječjih priča i pjesama, autorica mnogih lijepih knjiga. Spominje se gospođa Zore i te velike obitelji Marčinko, znane nam po mnogim obrtima, bili su brijači, pa parfemijeri, pa… a draga nam gospođa Marija Maja Đanović njenim pridodaje i svoja sjećanja. „Priča se kako je naša ulica dobila ime po plovanu, kako se zove svećenika, župnika, nekom od onih koji su možda ovdje živjeli u neka davna vremena, a opet ima i onaj plovani kamen, od kojeg su se nekad činile ulice, pa je možda i po tome nazvana. U toj ulici sam se rodila 1940. godine u obiteljskoj kući moga nona Pava Marčinka, tada vrlo poznatog i cijenjenog brijača na Stradunu. Imao je butigu na kantunu Petilovrijenci, u kojoj je kasnije bila Optika Krilić.

Osim brijačnice, nono Pavo imao je i butigu parfemerije. Bio je vođa Hrvatskog Sokola u Gradu i poveo je grupu mladih Sokolaša na sprovod Stjepanu Radiću. Inače je puno putovao, proputovao je Rusiju i Italiju i oženio se Marijom „Talijankom“ koja je teško svladala hrvatski jezik, neke riječi je govorila na svoj način, a mi djeca bi je zakidivali. Imao je s njom petero djece, a njegovi sinovi, moj otac Luko i dundo Pavo uz njega su postali brijači i radili su skupa sa ocem.“ Gospođa Maja pokazuje stare i vrijedne fotografije butige svoga nona i sinova mu, ali i fotografije iz njene ulice, Plovanih skalina, te nadolaze i ta sjećanja, na život i čeljad, zgode i kazine koji su se tamo događali. „Nasuprot naše kuće bila je stara kuća u kojoj je živio i odrastao pokojni Milan Marković s majkom i bakom. Milan je večerima znao uz petroljaču čitati i rješavati matematičke probleme. Pomagao je i nama u rješavanju školskih zadaća. U prizemlju te kuće često smo održavali priredbe i naplaćivali ulaznice roditeljima i svima koji su naišli našom ulicom.“
Mađ u Sigurati
„Do njega je živjela stara gospođa Ane Bendeviš, jako pobožna. U tu kuću se poslije uselio gospar Ivo Bendeviš koji nas je u kasnijim popodnevnim satima zabavljao arijama najpoznatijih skladatelja, imao je čitavu kolekciju gramofonskih ploča. Iznad Čorovića u prizemlju stanovao je Rus Aleksej sa ženom Anđom. Oni bi često pijani izvodili ulične predstave svađajući se, a onda bi zagrljeni od teturaju doma. Bilo je vazda veselo u našoj ulici!“ prisjeća se gospođa Maja Đanović, te nastavlja priču o legendarnom mjestu igre djece tog dijela Grada. „Iza naše kuće bila je Gomila, mjesto gdje su se igrala sva djeca iz Plovanih skalina i Ulice Celestina Medovića. Sjećam se igara „crne kraljice“, „žandara i lupeža“, „tko se boji crnog čovjeka“, „elem – belem“, pa „na frnja“ i „na puca“, koje su igrali muški. Poslije pet sati popodne, nakon odmora starijih i mira u svakoj ulici Grada, naša Gomila je vrvjela od veće i manje djece. Pjevalo se, trčalo na Peline, ispod Minčete, na Prijeko, a ponekad se i „ratovalo“, igre nam nikad nije bilo dosta. Evo me na ovoj slici sa prijateljicom Ljiljanom Buterin na skalinima naše ulice kao male djevojčice. Na tim skalinima puno godina poslije snimljena je i ova slika moje majke Anke sa mojim kćerima Anom i Katijom. Oko osam sati navečer majke bi vikale da idemo doma na večeru, a mi bi iz sveg gasa molile: „Još samo malo!“ Bili su to nezaboravni dani. I još je nešto bilo nezaboravno, u svibnju u našoj crkvici Sigurati se održavao Mađ, popodnevna misa i molitva. Zvona sa crkvice oglasila bi se tri puta. Tad bi se sva djeca sjatila u crkvicu umivena i uređena, ma sva čeljad bi došla. Pjevala sam u našem malom crkvenom zboru, evo me na ovoj slici u prvom redu po sredini, mala sam bila, al’ još uvijek se s radošću sjećam koliko sam se divila Bambinu Anice Bošković.“

The post O Igrama, ljetu, šesnosti i skladu, uz sjećanja Marije Maje Đanović appeared first on DuList.hr.

Zanimljivo je da Premijer (inače financijaš) nema blage veze ni koliki je red veličine računa za opskrbu hranom obitelji

Čovjek kojeg su boljele prepone dok je bio zastupnik pa nije mogao dugo sjediti na saborskim raspravama, pokazao je vrhunaravnu brigu za vlastiti osjećaj ugode kada je postao premijer. Sjetite se samo neplaniranih slijetanja na Grobnik, brojnih posjeta raznim restoranima, arogantne ležernosti. Nitko racionalan ne očekuje od Premijera da će zbog stanja u zemlji gladovati, ali objaviti urbi et orbi da je situacija izvanredna pa potom otići na skijanje u Austriju zajedno s osiguranjem, vrhunac je neosjetljivosti i pomanjkanja osjećaja za mjeru. Čim se vratio sa skijanja, umoran od puta, premijer je ručao s prijateljem Tedeschijem i otišao se odmarati…
Ne tako davno dobili smo novog premijera: uglednog poslovnog čovjeka, naviklog na zapadnjačko shvaćanje radnih obveza. Nakon što su ga srušili oni koji su ga doveli, u sklopu prekomjernog granatiranja, pojavila se informacija o računu od preko 100 tisuća kuna za troškove opskrbe hranom premijerove četveročlane obitelji. Premijer se ubrzo pojavio pred kamerama i priznao da ne zna koliki je točno iznos potrošen, jer račune nije vidio, ali će rado podmiriti troškove svoje obitelji. Zanimljivo je da Premijer (inače financijaš) nema blage veze ni koliki je red veličine računa za opskrbu hranom obitelji. Uvjeren sam da bi gotovo u kunu znao koliko je potrošio da je sam plaćao hranu tjedan dana u restoranima. Ovo mi se čini kao da uopće nije mario za trošak, jer računao je da će trošak podmiriti netko drugi, ali, kvragu, novinari su počeli njuškati.

Nije ni prethodni premijer bio nježan prema troškovima. Doista, njegove račune po restoranima je plaćala stranka, pa ne znamo koliki su bili, jer stranka nema obvezu podastrijeti tu informaciju javnosti. Možda eventualno svojim članovima, ali daleko su članovi stranke od takvih informacija…

The post Zoran Pucarić : Premijerov osjećaj ugode appeared first on DuList.hr.

Kako je gužva po Stradunu i po cijelom Gradu, te je kruzera i njihovih jednodnevnih „bakula turista“ na sve strane sve više i više, unatoč obećanjima „nadležnih“ o normalizaciji te sulude posjete i besramnog uzimanja para, i dalje smo sklonjeni u hladu Ulice Uske, uz malo bave za stolom u našoj saloči od života „Fontani“.

Navika je to od koje ne odustajemo ni u ove vruće ljetne dane žege, čujemo dobru izjavu kako je „toliko vruće da se čovjek ni seksati ne može“, i gužve, „ne može se u bocu od po litre ugurat litra, pa ni koji gutljaj više“, te gledamo oko sebe kako se naš Grad prodajom samog sebe kroz turizam i ugostiteljstvo, znane nam „uslužne djelatnosti“ – kako to tužno zvuči! – predaje i popušta pred udarom sulude pohlepe za zaradom u svakom pogledu. Grad su komercijalizirali ovi naši gradski oci, najviše neograničenim dozvolama svima i svakome jer iznajmljuje se sve, a znamo kako se radi samo o “njemu“, jer gleda se samo kako zaraditi i sebe pohvaliti onim „ja i samo ja i nitko osim mene!“, a to je Andro naš dragi, koji je više Super Hik iz stripa „Alan Ford“ koji daje bogatima, nego Robin Hood što voli za se reći zadnjih dana, i koji je od Grada učinio „česu bez dna!“ I ostaje nešto gdje više nije normalno živjeti, ni domaćoj čeljadi, a iskreno ni ovim našim dragim turistima, kojima prisjedne odmor u ovom našem Gradu gdje se izgubila svaka kontrola reda i sklada, zbog čega se ni u njegovoj ljepoti ne može uživati. I zaključimo kako je zapravo sve zajedno „da te Bog sačuva!“

Glumac, Finac i…
A u tom ludilu, u potrazi za malo mira, mi smo skriveni na našoj hridi, kao što napisa veliki Conte Ivo u svojoj „Trilogiji“, za stolom naše „Fontane“ i uz sjećanja naše drage gospođe Zore Brajević, a samim tim i dalje smo u Plovanim skalinima, uz neku dragu čeljad i zgode koje su u toj ulici proživjeli. Na broju 14. u Plovanim živjela je i rodila se Zore. Sad joj tu živi kćer Orlanda. Iznad njih su na broju 16. obitelj Šperande, iz koje naravno pamtimo Srećka iz „Maestrala“. „A preko puta mene živjela je predivna obitelj Brunsko, a to ti je posebna priča. Veliki gospar, veliki meštar, marangun, ma to ću ti posebno spjegat!“ počinje gospođa Zore. „Iznad Brunska na broju 17. nekad je živio uvijek intonan gospar sa klobukom Baro Kriletić, veliki glumac, igrao je Vlaha Slijepog za Vojnovićeva života. Glumio je puno velikih uloga, a cijeli život je radio kao službenik u općinskim uredima dok su bili u Medovićevoj ulici. Kćer mu je Smiljka, udala se za dr Kačića, radila je u Umjetničkoj galeriji i s mužem dugo godina, valjda od osnivanja, provela u Društvu prijatelja dubrovačke starine!“ I eto nas uz Zorina sjećanja do zadnjeg broja Plovanih skalina, na vrhu, gdje je nekad davno živjela obitelj Baričević; Jadranka, majka Morane sa HTV – a, i njen brat Zdenko u djetinjstvu, znani nam heroj Domovinskog rata, „Finac“ kako smo ga zvali, jer je živio s obitelji, ženom i dvoje djece, u Finskoj, a vratio se branit svoj rodni grad u jesen 1991., te poginuo 12. studenog te godine na Strinčjeri. Na tom zadnjem broju ove ulice odavno već živi obitelj Tomović, našeg Slobodana, velikog prijatelja našeg pokojnog Ćileta, Miroslava Jelčića, prvog kneza Republike Porporela.

Pupica, metle i…
S druge strane Plovanih skalina, one sa parnim kućnim brojevima, iako u ovoj ulici i nema nekog klasičnog reda i niza, već je sve nekako razbacano, pa si malo tamo, malo vamo u tom traženju brojeva, svoju priču sjećanja Zore počinje sa obitelji Brangolica, na broju 2. „Mimo moj dragi, kad sam išla u mirovinu, otišla do njega, jer je on radio na „mirovinskom“, gleda on moju radnu knjižicu i vidi samo jedan timbar, kaže mi: „Šta je ovo, pa zar si cijeli život provela u jednoj firmi?“ I tako je i bilo, jer od prvog do zadnjeg dana sam radila u „Vrtlara“. Iznad Brangolica je živjela obitelj Buterin, a kako su dobro živjeli jer je stari gospar Karlo iz te kuće bio pomorac, njihova su djeca vazda imale lijepe i prave igračke. Mi smo od krpa za bacit znali pravit neke svoje lutke, bebe, zvali bi ih „pupice“. I tako, jednog dana, nađem ja na ulici, pored nekih skalina, pupicu, malu pravu lutku koju tada nitko od nas nije imao. I ja dijete ko dijete, uzmem je i ponesem doma, a mater „Šta je to? Otkud ti to? Kome si to ukrala?“ Kažem joj ja sva u plaču kako sam je našla na ulici i da ne znam čija je. A ona će meni „To je Buterina, ajmo je vratit!“ I mi njima na vrata, zvoni, te oprosti, te… Ma još se toga sjećam! Iza njih su na taj ulaz došli Bašići, fina obitelj. A iznad njih još uvijek živi Neno Čorovići, sjećam mu se oca, fini gospar bio, radio je na željeznici, pa bi svim ženama u ulici donio i poklanjao prave metle, kojima bi se lakše ulica mogla čistit! Dalje u tom nizu uza skaline, u zgradi na broju 12. bila je obitelj je Butigan i obitelj Lisičić, iz koje pamtimo gospara Pera koji je činio očale i zvali su ga „Macola“ po nekom nogometašu kojeg je jako volio. A ja se još spominjem sestre mu Dube koja se udala za Andra Kneževića, znanog jedriličara, jedrilica mu se zvala „Bobara“, bio je prvak u nečem s njom, i sjećam se da je jako figuro.“

Na kantunu…
A kad smo već kod kućnoj broja 12., zastanimo malo, Ivana Lazarević je u svojoj knjizi „Vlasteoske kuće u Gradu 1817.“ pribilježila kako je ta zgrada te godine pripadala Mariji Marijeti Ghetaldi – Gondola, očito vrlo važnu gospođu svoga doba, za koju će, po zapisu Slavice Stojan iz knjige „Duhovni život dubrovačkih gospođa u 18. stoljeću“, Inocent Čulić reći kako je „nemoralna i da živi samo za maskeratu“. Uz nju tu su živjeli njena sluškinja Jelena Letunić, Ana Đurišić i marangun Nikola Mušero sa ženom Anom i kćeri Stanislavom. Ivana bilježi kako su u narednim desetljećima za ovu zgradu često vezane razne hipoteke, da bi u vlasničkom listu iz 1884. kao vlasnik bio upisan Bernard Božov Dobrojević, te u vlasništvu ove obitelji ostaje sve do Drugog svjetskog rata. Za kraj još malo sjećanja naše gospođe Zore. „Na kantunu te zadnje kuće Plovanih skalina, živjela je teta Marija, a ona je bila konobarica u „Manona“, još se spominjem njenih priča o tome kako je služila Iva Vojnovića, koji je u svoje stare dane svaki dan tu, na stoliću i na Stradunu pio kavu! Tu na vrhu naše ulice, a zapravo na Pelinama živjela je draga teta Kate Palčok. Sin joj je bio diretur ili nešto važno na Radio stanici na Pilama, a unuk joj je glazbenik, akademik Zoran Juranić, on je do nedavno znao doć’ ljeti do Grada, pa bi samo pomilovao rukom zid nonine kuće i do nas navratio na kavu razgovora i sjećanja. Ovaj mali Jurinić, mirakul od muzike što svira ovo ljeto na Igrama mu je ili unuk ili sin! A gore na Pelinama živio je i Nino Obradović, trubač, on bi svirao trubu na funeralu svakome ko bi umro s Pelina. Obećo je i meni svirat, ma evo, na žalost, partio je prije mene!“ I tako smo uz našu gospođu Zore obišli sjećanjima Plovane skaline. Ostala je tek za kraj obitelj Brunsko, jer je to posebna priča, kako naša draga Zore reče.

P.S. „Čovjek snuje, a Bog određuje!“ jedna je od izreka koju osjetimo svako malo u ovom životu. Neki će pridodati i kako „Bog bira“ za se najbolje od nas. Ranije nego što smo očekivali. I bira najbolje, vesele, iskrene i dobre. Tako je ovih dana odabrao i našeg Franu Staničića, pozvao ga sebi, a nas ovdje u điru života ostavio tužne. Na brzinu, neočekivano i s tugom, kako to već sa smrti i odlascima biva, otišao je tako i naš Frano, znani lik Grada, zaljubljenik u bridž, čudnu igru s kartama, zaljubljenik u klape i dobru pjesmu, zaljubljenik u Grad. Sve ih je više u mom imeniku kojih više nema, a sve nas je manje u điru Gradom kojeg na našu žalost sve više – nema.

The post O Gradu koji je postao ‘česa bez dna’, te o Plovanima i čeljadi iz te ulice appeared first on DuList.hr.

I tako smo sa gospođom Zorom Brajević sjećanjima prošli kroz Plovane skaline, te došli skoro do kraja Prijekog, zadnjeg dijela ovog labirinta ulica podno Minčete, do spoja Medovićeve sa Straduna i Ispod Minčete, ulica koje spaja placeta zvana Gomila.

Ipak, Plovane ne napuštamo bez još jedne lijepe priče, koju nam naravno počinje naša Zore. Iznad nje, na idućem kućnom broju 15. živjela je obitelj Brunsko. Pa se Zore spominje kako je „drag bio gospar Ivo Brunsko, veliki meštar, marangun, ma manifik! Imao je butigu kod Imperijala, svašta je zno od drveta činit, a evo sjećam se, činio je i lijepe kapse kad bi ko’ umro. Nama djeci najdraže bi bilo poć’ do njega i do butige mu, za uzet ošćele, oni malo veći komadi drveta koji mu više nisu trebali. To bi uzeli dom za užgat špaher, ali i za naše igre, posebno za Svetog Ivana kada bi palili vatre. To je tek bila naša igra, zapalili bi gore na Pelinama vatru, pa skači preko nje, tko će više, ali vazda bosi, da ne izgore crevlje, jer crevlje su bile skupe i trebalo ih je čuvat, ubili bi nas doma da ih zapalimo. U Brunska smo išli često doma jer su oni među prvima imali televizor, pa bi se mi djeca, uz njegova sina Borisa i kćer Sonju, poredali po podu i gledaj u veliki ekran…“

Grad je bio naš
Sin velikog meštra Grada Iva, Boris Brunsko, bolje znan i zvan Boro, cijeli život proveo je na moru kao pomorac, već odavno je, od 1976. sa obitelji u Lapadu, supruga Silva i tri njihove kćeri, Anita koju je život i brak odveo do Marine pored Trogira, te blizanke Lenći i Tanja; Lenći je njen Vinko odveo do Mokošice, imaju za sada tri sina, prvi Luka je bio za početak, a onda i oni dobiše blizance, Marina i Hrvoja zvanog Hrca, dok je Tanja sa sinom ostala u Lapadu. Voli gospar Boro pričati o svojim unucima, ali, čim mu spomeneš Plovane skaline i Grad, krenu sjećanja, ide priča kojoj kraja nema, spominjanje čeljadi, zgoda, raznih mjesta… „Tamo sam živio do svoje tridesete godine, čak i prve dvije godine braka!“ Upada supruga mu Silva: „Sve dok ga ja nisam od tamo ukrala“, ali ne prema ga ova šaljiva upadica, nastavlja Boro sa svojim sjećanjima: „Naša mala ulica, do nje se nije moglo sa Straduna, već preko Od Sigurate ili gore s Pelina!“ Na prvu, onako uz sjećanja, prisjeti se Gomile, te velike placete čudna imena, i igre djece na njoj. „Tu je živjela obitelj Matičević, oni su i izgradili onu lijepu kuću sa staklima, te smo znali tu placetu i po njima zvati, tu je bilo središte svih naših igara“, pa i on spominje igralište podno Minčete, i Boro će kao i Zore nazvati ga „nekad Junak, pa Partizan“ i prisjetit se imena mu iz nekih davnih godina. „Tu smo se najviše igrali, nekako skriveno od roditelja, na miru i pod Mirima i ispod Minčete, nabijali bi loptu, od onih krpenjača do nekih novijih, penjali se po Zidinama! Ma igrali smo se svugdje, na Pelinama, a tek nogomet na Tenisu, pa „na puca“, po cijelom Gradu, imali smo u toj našoj igri i svoju ligu ulica, kvartova, pa finale, svi bi se skupili Iza Roka…Svoje puce sam naslijedio od dunda Andra Markovića, koji je živio na Mrtvom zvonu, jer puce su se čuvale kroz generacije! Ma, cijeli Grad je bio naš, nas djece Grada. A tek ljeti, kupali se, igrali se, išli bi sa Zidina gledat’ filmove u kino „Jadran! Sve je tada bilo puno čeljadi i djece, a sad? Nema žive duše, a i ovo što je ostalo, kad tad će se iselit’! I prije se znalo spominjat’ kako će se Grad iselit’, a sad mi se čini kako je to neminovnost.“

„Živa“ sirotinja
Boro se rodio 1944. na vrhu Fratarske, kako se nekad zvala Ulica Celestina Medovića, prva do Plovanih i zadnja ili prva u nizu na Prijekom, a u Plovane su preselili kad je imao sedam godina. „Dobili smo zapušten stan, otac ga je dugo dovodio u red i sređivao! Ma skoro sve je to čeljadi koja je tada gore živjela bila je “živa“ sirotinja, jer, nije se imalo!“ Njegov otac Ivo Brunsko bio je znani meštar marangun, prvo je imao radnju dolje u Pilama, u Orhana, baš tamo gdje je odavno već restoran također velikog meštra svog zanata Dominka Kuzmana, ali „kako je dolje šilok kad bi krenuo lomio sve, otac se preselio gore u dio hotela „Imperijal. Tu smo i živjeli koji mjesec, kad se selili iz Fratarske ulice, dok nam otac nije uredio naš stan u Plovanim!“ Pokazuje Boro fotografije iz obiteljskog albuma, sve su to neke stare, pomalo mutne slike, al’ koje na svoj način pokazuju povijest i njegove obitelji, ali i našeg Grada. Na njima je njegov otac, „dragi dunda Ivo“, kako ga zove Zore, u svojoj maloj barci, „pasara od četiri metra“, iza se vidi Lovrijenac, pa u Plovanoj sa suprugom Anom, Borinom majkom, ima meštra Iva i na Stradunu, ali s najviše ponosa Boro pokazuje fotografiju njegova oca Iva koju se snimio Pavo Urban, nazvavši je „Strah“. „Pavo je snimio pod uzbunom, otac je pošao s Pila vidjet jel’ doma sve uredu, tu ga je zateklo!“ Spominje Boro i puno dragih obitelji, što iz Plovanih; Šperanda, Račević, Tomović, Lisičić, Marčinko, Čorović, pa Sokolova „koji je bio veseljak, tri put se pokušao ubiti, al’ nije mu pošlo…“, pa našu Zoru, koja je sve te drage ljude spominjala, a sjeti se i Gomile oko koje su živjeli ili još uvijek žive obitelji Matičević, Stanić, Fišer, pa stari postijer gospar Gleđ, na vrhu Prohaska… pričom o njima kojom nas odvodi prema tom završnom dijelu Prijekog ili na Gomilu.

The post Meštar dundo Ivo Brunsko appeared first on DuList.hr.

Prije odlaska na redovnu subotnju „čašicu razgovora“ sa našom veselom družinom u „Fontani“, probijajući se između uobičajeno pretjeranog broja naših „kruzer“ gostiju – brojeva s kojima se svako jutro kako čujemo suludo neki hvale najavljujući nam još veće sulude brojke – uspijevam nekako čak i ući u zadnju ulicu kvarta Prijeko, ili prvu s te strane, ako vam je draže, Fratarsku, kako je još zove starija čeljad Grada, ili službeno, nazvanu po velikom slikaru i franjevcu, Ulicu Celestina Medovića.

A tamo, u sjeni zida franjevačkog samostana, lagano se ulicom spuštaju na Stradun u đir dvije krasotice, dvije prelijepe sestre, Mirej i Ursula, „dvije famozo male od Stanića“ reče za njih naša gospođa Zore, odozgo niz skale, od Ispod Minčete gdje žive i gdje su rođene. Ursula Ore udana za Viktora Siništaja i majka četvero djece, dalje će u svoj đir, a Mirej, udana za Dejana Sekula i majka jednog sina, inače i dalje Stanić, te uz to glumica u našem teatru, sa mnom će do „Fontane“, u veselo društvo koje nas tamo čeka, za čut’ i spomenut se nekih stvari i događaja kojih više nema. Jer o ovome što nam se događa danas, bolje nam je i ne zborit’.

Šale oko stola

Nalazimo mjesto tek za manjim stolom u hladu Uske ulice, te se nekako zbijemo, jer u ugodnu društvu nikad nije tijesno. I čudna stvar se zbi, cijeli ovaj đir ulicama po Prijekom krenuo je od Sponze i prve Ulice Kovačke, o kojoj je pričao i Letlampa, znani nekadašnji DJ iz „Tezeja“ i iz te ulice, a pored njega sjede naša Mirej koja se prisjeća zadnje ulice u ovom điru, njene Ispod Minčete. Naravno, tu je i naša draga tete Zore, bez koje bi mnogi važni detalji života ovog Grada ostali zauvijek zaboravljeni. I nismo sami, jer ispod stola, lagano i mirno na ovoj vrućini sjedi Mala, lijepa kujica, mješanac koji baca na labradora, našega Letlampe. „Trebo si mi rijet da si je poveo, pa bi i ja povela u đir i moga Vita!“ Mirej će, jer njen labrador Vito i Mala od Letlampe su veliki prijatelji. A oko nas sve neki dragi ljudi, dobacuju se tu i riječi i šale i dosjetke i poneka tura pića dođe, veselo je tu u toj našoj „Fontani“ u koju se skrijemo od ovih gužvi i suludih brojki. I svi zapravo, sa svih stolova naokolo, sudjelujemo u toj priči života, punoj šale, ali i ružne zbilje. „Znate li kako pametan Hrvat zove glupog Hrvata?“ dolazi pitanje s nekog od stolova, ali i brzi odgovor „Mobitelom iz Njemačke!“ A netko tko očito ima prazan špag, kao i mnogi od nas, pita se „da li da obijem banku ili da osnujem stranku?“ Netko opet, prelistavajući novine, pita se na glas „kako je moguće da netko tko ne vlada sam sobom želi vladati drugima?“, spominjući našega Kneza, ali i Zokija El Bahattia, a na taj nadimak drugi će kako nam je „Bliski istok sve bliže i bliže“, a tu veliku diskusiju netko treći prekida „Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti!“ I tako mi veselo provodimo ta naša subotnja jutra, skriveni u hladu Uske ulice i za našim stolom na tek tri koraka od suludih gužvi po Stradunu.

Kafe dei imbećil

A onda smo pričom krenuli prema Fratarskoj ulici, „tako smo je mi vazda zvali!“ Zore će, kratkim đirom preko Straduna i iz Od Sigurate, prvo pored današnje suvenirnice od Igara. „Tu je nekad bila butiga od klobuka „Ronchi“, svi su gospari, ma i gospođe tu kupovali klobuke! Šteta što te butige više nema u Gradu, šteta…“ tužno će Zore. Pored je dugo, dugo već „Manon“, znano okupljalište čeljadi Grada. Priča kaže kako je nekadašnji vlasnik, prije Drugog svjetskog rata, a kasnije, iza toga rata, tek voditelj „Manona“ bio gospar Stevo Rubešić, koji je živio u Palmotićevoj ulici i tada smo ga spominjali. „Uglađen, profinjen gospar, uvijek!“ spominje ga se Zore, a kako je bio zaljubljenik u operu ovoj kavani je dao ime po omiljenoj mu Puccinijevoj operi „Manon Lescaut“. „U „Manona“ je vazda zalazila samo fina domaća čeljad, ali i mnogi znani i slavni…“ te se kao gosti ove kavane spominju i Bernard Shaw i znani britanski kraljevski par Edward VII. i gospođa mu Simpson, mnogi umjetnici, pjevači, pisci, slikari, te posebno glumci sa Igara, jer ovdje im je nekad davno bilo glavno okupljalište. Naravno i domaća čeljad, bila je to dugo jedina i najposjećenija kavana na Stradunu, gdje se na miru i s pogledom „tko je u điru“ mirno ispijala prava ukuhana kava, miris koje bi se osjetio već na ulazu u Grad sa Pila. Posebno se pamti kako je u „Manona“ redovno zalazio i dugo na miru ispijao svoju kavu veliki Conte Ivo Vojnović, o čemu postoji zapis akademika Cvita Fiskovića, dok je još bio školarac u dubrovačkoj Gimnaziji: „Kada se Ivo Vojnović oko 1928. vratio u Dubrovnik, nastanio se u hotelu Imperial. Izlazio bi tada gospar Ivo svakog dana u kafanicu na Placi koju zvahu „Kafe dei imbečil“i radi okupljenih umirovljenika. Tu se sastajao sa svojim društvom, ponajviše potomcima vlastele…“ U „Manon“ je redovno navraćao i veliki slikar Ivo Dulčić, koji je i nacrtao nekadašnju unutrašnjost ove omiljene kavane.

Ulica parnih brojeva

Nakon tih prisjećanja, ušli smo pričom i sjećanjima i u Ulicu Celestina Medovića. Nekad, po zapisima 1836., zvala se Ulica svetog Frane, od 1920. zove se Fratarska ulica, a današnje ime, po velikom slikaru Medoviću, dobila je iza Drugog svjetskog rata. Ide od Straduna, uz veliki zid Male braće, Franjevačke crkve i samostana, preko središnje ulice ovog kvarta Prijeko, pored možda i zadnje telefonske govornice u Gradu, pa uz malo visočje i teže skaline do Gomile, placete gdje ova ulica završava, a počinje nova ulica, Ispod Minčete koja vas vodi dalje na Peline i podne ove velike tvrđe. Kako je presječena na pola, u odnosu na ostale ulice Prijekog, kao i susjedna joj Od Sigurate, te kako je s njene cijele lijeve strane veliki zid crkve i samostana, jako malo čeljadi je u njoj živjelo. Samo na desnoj strani, sa parnim brojevima kuća. Ipak, ima jedan i neparni broj, naravno, onaj prvi, broj 1., smješten negdje po sredini ulice, iznad Ulice Prijeko. Službeno piše da je tu, na tom broju 1. nekad živjela obitelj Đerek, ali priča ima i pojašnjenje, naša teta Zore kaže kako je tu „nekad bila „Čistoća“ i još neki državni uredi! Ma sam i ja tu neko vrijeme radila, u mom „Vrtlaru“ kad smo i mi imali neke kancelarije. Tu je radio neko vrijeme i gospar Baro Kriletić, ma još neki znani iz Grada. To je od franjevaca, oduzeto im iza onoga rata, vratilo im se iza ovoga, ulazi se s ulice, jedina vrata s te bande. Sjećam se, kad sam tu radila, mi bi iz ureda nam, s jedne male funjestre, jedva bi se vidjelo, gledali dolje u đardin od samostana, ljeti bi na odmor došli mladi fratri, ajme meni što su šesni bili. Ma milina ih gledat’, svako malo bi mi virile, čim bi im čuli glas u đardinu!“ Kroz mali otvor, bolje reći jednu rupicu u vratima, vidi se kako je sada tu neko skladište. S lijeve strane ove Medovićeve ili Fratarske ulice, u donjem dijelu do Prijekog, danas su samo „ugostiteljski objekti“, a nekad je bila samo jedna radnja, „Frizerski salon „Pariz“! Nekad najbolji u Gradu, čekalo se na red za naručit’ se, jer trebalo je učinjet’ frizuru!“ prisjeti se Mirej, a naravno i gospođa Zore. A onda smo sjećanjima krenuli put gore, onim težim skalinima, do vrha Medovićeve i do Gomile.

The post Ulazeći u Medovićevu, uz šale i zgode, skriveni u hladu Uske ulice appeared first on DuList.hr.

„Kafetarija“ se nakon toliko godina vratila i ipak „pobijedila“ na svoj umjetnički način sve te „raznorazne“ kafetarije po Gradu. Vesela, razigrana, nova i svježa, svakako drugačija od one „za sva vremena“ koje se sjećaju neke starije i nešto manje starije generacije našeg Grada, što je sasvim i očekivano.

Po koje večer zbog nje su „zamučale“ sve okolne moderne, aj’ nazovimo ih – kafetarije, od kojih se ni ovo ljeto ne može normalno živjeti, ali ni Gradom prohodit’. Zadnjih godina smo prvo postali Grad suvenirnica, pa Grad restorana, a sad definitivno postajemo Disco Grad. Dovoljno je u neke sate prođirat’ Stradunom, trešti na sve strane i to je, kao i u svemu oko nas, sad već izgubilo i mjeru i sklad, a o redu se u ovom našem Gradu ionako odavno nema što pametno reći. I zaista je pitanje dana kad će naši gradski oci i Sponzu iznajmit’ za neki ugostiteljski biznis. Istina, gužva je nastala i zbog predstave „Kafetarija“, moralo se naokolo preko Peskarije, a ne odmah ispod Zvonika na Stradun, al’ bar su mnogi mogli uživati i u tom lijepom điru kroz Porat, uz dva mula, pa sve do mitske Porporele. Istina, i tamo je gužva, i tamo je sve puno stolova, ali kad se pokuša proći i učiniti slalom kroz sve te male ulice Grada bezobrazno nagurane stolovima, onda đir Peskarijom bar izgleda normalan. Iskreno, čudi malo kako samo od tih stolova na Peskariji neki prave problem, jer kad se pogleda cijeli Grad, đir ovuda je čak i pristojan. Dugo godina Peskarija, onaj dio tamo kod Ribarnice, bio je odlagalište svega i svačega, od smeća, šuta, do „ostataka“ kučaka i mačaka, leglo pantagana, odlagalište zaboravljenih barki, čega sve ne. Nekad davno je to bilo mjesto prodaje drva, garbuna, kasnije i lubenica, a evo zadnjih godina je ono što je cijeli Grad, ugostiteljstvo. I sad, kad se to dugogodišnje odlagalište smeća i čega li sve ne uredilo, baš je to nekima problem, a to što se događa po cijelom Gradu, nije im neki problem. Malo smo dvolični i dvostrukih mjerila.

Fratri i samostani

I tako u ovom điru preko Peskarije, pored Gospe, pa kroz Ulicu od puča, „mali Stradun“ kako je još zovemo, probijamo se nekako do našeg skrovitog mjesta, „Fontane“ gdje je baš svako piće i dalje normalne cijene. I u kojoj se priča o Gradu, nekad i danas, radosno i tužno, sjetno i bijesno, te vesla družina za stolom; gospođa Zore, gospar Tomo, Letlampa i naša Mirej, pripovijeda zgode i spominje se čeljadi nekih drugih vremena. U Fratarskoj smo ulici, službeno Celestina Medovića, „najmlađeg“ nositelja imena neke ulice na Prijekom, a zapravo i u Gradu, unutar Zidina, rođenog na ili u Kuni na Pelješcu 17. studenog 1857., a preminulog za liječenja u Sarajevu 20. siječnja 1920. godine. Za Medovića će likovna kritika i zapisi reći kako je „jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovine 19. stoljeća i početka 20.stoljeća, iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu.“ A kako se o ovom velikom slikaru zna puno, nećemo više o njemu, već o ulici koja nosi ime mu, zadnjoj ili prvoj u ovom nizu ulica Prijekog, te o franjevcima, koji tu žive i kojima je i Medović pripadao. Zapisi kažu kako se godine 1318. daruje franjevcima zemljište uz zapadne zidine za gradnju njihova samostana i crkve, što je uključivalo i dotadašnju ulicu podno zidina u širini od 5 sežanja, koja se protezala od Pelina do ulaza s Pila, a sve u obrambene namjene. Tu odluku pojašnjava gospar Tomislav Šuljak kako treba znati da su se tada dozvoljavale gradnje samostana uz same zidine s velikim razlogom; južno na ulazu s Ploča dominikanci, gore Jezuiti i benediktinci na Pustijerni i na zapadu u samostanu Sv. Andrije, ovdje franjevci, plus u to doba još nekoliko samostana, sve uz same zidine, jer u samostanima je tada živjelo po tridesetak svećenika, mladih ljudi spremnih za braniti i sebe i Grad. Uvjet franjevcima tog ustupka bio je da ostave tu ulicu podno zidina, široku jedan sežanj, te da izgrade zid visok 2 sežnja o svom trošku. Ustupljena im je i tadašnja zadnja ulica prema zapadnim zidinama, a to je današnja šetnica u njihovom vrtu. Gornji dio samostanskog vrta nekadašnje je imanje Sorkočevića, zemljište na kojem je izgrađen samostan i franjevačka crkva pripadalo je Mihu de Sclaviju, a zemljište na kojem je izgrađena Minčeta poklon je državi obitelji Menčetić, zbog čega se po njima i nazvala. Toliko iz povijesti na temu otkuda franjevci ovdje.

Muzej časnih Sigurate

Zatim smo se počeli prisjećati čeljadi iz ove ulice. U onoj donjem dijelu, do Prijekog, zapravo kao da ih i nema. Sve su to butige raznih „uslužnih djelatnosti“, nije to kao u vremena kad je tu bio samo frizerski salon „Pariz“. Iznad Prijekog, uz one malo visočije skaline, spominje se obitelj Šimić, Dračevac, Grubišić, Đanović, „tu je nekad živio naš diretur iz osnovne škole, gospar Miljenko, kasnije suprug gospođe Marije!“, lagana upadica dolazi, te obitelji Farčić i Daničić, čime smo došli do pola puta vrha ove ulice i legendarne Gomile. Uz skaline prate vas fikusi, visoki i krivudavi, uz naslov na okolne zidove, kao i u mnogim ulicama na Prijekom, čineći hlad zbog kojeg je i lakše tuda proći. Pomalo skriveno i onome tko ne zna jedva vidljivo, tu je vrlo važan muzej povijesti našeg Grada, Zbirka samostana Sigurate, koji nije otvoren stalno, već se otvara samo uz najavu i dogovor. Spominjali smo ga kad smo pisali o Ulici od Sigurate i istoimenoj crkvici po kojoj se ulica i zove, a i ovaj muzej je dio te jedinstvene cjeline u sklopu samostana časnih sestara. Unutar samostana je dakle i ovaj muzej, u koji se ulazi iz Medovićeve ulice, a izložbena zbirka izuzetne vrijednosti nudi predmete svakodnevne upotrebe časnih sestara iz njihova života i kroz stoljeća koja su ovdje proveli, od alata i raznih stvari koje su koristile. Tu su dva tkalačka stola i češljara vune, te vage ručne izrade, sve iz 18. stoljeća, sačuvano ognjište, slika svetog Vlaha iz 19. stoljeća, te vrijedne slike njihove zbirke od 15. do 19. stoljeća,a kao posebnost, tu je i vrijedni procesijski križ iz 14. stoljeća, kao i veliki broj zavjetnih darova. Zapisati će dum Niko Gjivanović u svojim vrijednim zapisima još nešto vrlo važno. Kraj crkve Od Sigurate od davnina su se smjestile i o njoj vodile brigu dumne zvane trećoretkinje sv. Franje, zvane u dubrovačkom puku i „picukare“, a njihov najstariji pisani spomen kako smo već naveli je iz 1281. godine. Od tada pa nadalje u dokumentima dubrovačkog arhiva, osobito u oporukama često susrećemo spomen ovih dumana od Sigurate, zbog čega se i ova ulica u puku zove Ulica od dumana. Kroz stoljeća su se bavile vezenjem, tkanjem, a znane su i „dumanjskim rupčićima“, svilenim rupcima nekad jako traženim od žena dubrovačkih vlastelina. Uz to, znane su bile i po kotonjatama, kao i po mnogim kolačima koje su pekle, a koji su se kod njih naručivali za razne svečanosti. Toliko od dum Nika o našim dumnama iz Sigurate, koje ove subote, 6. kolovoza, proslaviše svoj blagdan, a mi smo sad već uza skale stigli na Gomilu.

The post Skrivena mjesta ulice od fratara appeared first on DuList.hr.