Jesu li novci isključivi pogon za uspjeh? Je li dovoljno imati ideju? A hrabrost ili genijalnost za uspjeti u poslu? Entuzijazam? Treba imati i sreće!? A faktor ludosti? Ma bez ludosti podvučene s velikom dozom upornosti nema niti uspjeha, definitivno.
Ovog se vikenda u Župi i Konavlima moglo svjedočiti i dobrim idejama, entuzijazmu, ludosti i hrabrosti, a sve kako bi se pokrenuo jedan pozitivan val. Tko poznaje Lukšu Jakobušića taj zna da on nikad ne može mirovati, da mu mozak radi na tri milijuna okretaja i da je uvijek tri koraka ispred ‘običnih’ poduzetnika. Lukša je ovaj vikend okupio ekipu novinara i gospodarstvenika na prvom eventu u Hrvatskoj, nakon što nas je poharao Covid. Nije nas doslovno poharao, posljedice korona krize osjećat ćemo tek u mjesecima koji dolaze. I zato je Lukša odlučio kako ne može sjedati prekriženih ruka, očekivati od države da uplaćuje potporu, od grada, općine ili cehovskih udruženja da započnu neku inicijativu. Pokrenuo je svoju priču. Istu kao kad se iz obiteljskog, očevog uhodanog posla, odlučio prebaciti na turizam. Vjerujem da mu je tijekom ova dva mjeseca tisuću puta palo na pamet kako bi s prodajom rasvjetnih tijela sada imao manje glavobolje, jer lusteri se prodaju bez obzira ima li turizma. Svi žele da im kuća figura. Ali ne, Lukša je odlučio riskirati pa je na sred Župe, uz dio pomoći iz europskih fondova, izgradio hotel. I bilo je tu računice. Sve do Covida.
I mogao je stat i lupati glavom od zid, poslati zaposlenike na zavod za zapošljavanje, taktizirati, povlačiti potpore, ali on je otvorio hotel, sjeo sa svojim dugogodišnjim prijateljima i suradnicima i odlučio poslati ‘u svijet’ priču punu pozitivne energije i optimizma. Jer Hrvatska, a posebno njen krajnji jug idealno su mjesto za odmor za hrvatskog gosta.
I kad sam ga pitala je li zadovoljan napravljenim, unaprijed sam znala odgovor – ‘nisam nikad’, ali… Lukšina inicijativa ponukala je vinara Nika Karamana da svojoj ženi Aniti nakon dva mjeseca reče da se mora srediti i da mu utija košulju, ili da Pero Kojan u điru buggyjima po konavoskim stazama zasluži pljesak od svojih sumještana u Čilipima. Jer prvi je to izlet ove godine po Konavlima, tura koja je dala tračak optimizma. Samo zato je vrijedila njegova inicijativa, i samo zato je bilo prekrasno ovog vikenda biti njenim dijelom.
A onda povratak u Grad, u stvarnost. Malo je toga otvoreno jer čemu raditi za domaće. Veliki hotelijeri kalkuliraju koliko će hotela, kad i u kojem trenutku pustiti u pogon. Vlasnici restorana kukaju, bolje im je ‘stat’ zatvorenima jer oni koji su otvorili svjedoče mizernom prometu. Uglavnom svi se tješe ako bude 30, ma barem i 25 posto prošlogodišnje sezone lupat će se nogama u stražnjicu. I sjede i pilje bezidejno i besciljno. Nema posla! Nema? Ma, nema mase po kojoj smo godinama pljuvali!
Jer sjetimo se – zadnjih se sezona naricalo, gubilo nerve, prosipala se žuč jer previše je svijeta bilo na Stradunu, previše gužve, previše cruisera, previše gosti s cruisera, previše prometa, stalno su krkljanci, previše je buke, previše glasne glazbe, previše mladih i pijanih. I sve je to pojedincima smetalo. Slali su pritužbe na sve strane jer ‘nemoguće je živjet’. A živjeli smo od toga. I oni i mi, svi. Danas je previše radne snage koja nema kome raditi, previše zatvorenih hotela i restorana, previše apartmana koji zjape prazni pa se preusmjeravaju na cjelogodišnji biznis. Volje i inicijative je premalo. Jer nema milijuna dolazaka, milijuna noćenja, milijuna posjeta, milijuna… A kad nema milijuna, a kune nisu baš previše cijenjene, ne treba niti raditi. Pamtit ćemo mi ovo vrijeme, a nadam se ponešto i na greškama naučiti.
Iz tiskanog izdanja
The post #POZITIVA Ima li turizma bez mase!? appeared first on DuList.hr.